Hoćemo li vratiti svu onu pobijenu djecu, sve nevino stradale? Nećemo. Mi se moramo suočiti sa sadašnjošću i sa budućnošću. Mi se moramo suočiti sa fašistima koji sada orgijaju. Moramo se suočiti s korumpiranim političarima, koji kopajući po prošlosti skrnave i grobove nevino ubijenih, ali i skrnave budućnost naše djece. O čemu to trebamo da pričamo sada? Šta je, zaboga, promijenila činjenica što je sada Evropski parlament donio rezoluciju kojom osuđuje genocid u Srebrenici? Ništa, osim vraćanja tenzija. Što će nam rezolucije o osudi nečega što se desilo prije trideset, sedamdeset ili par stotina godina? Da se Evropa suočavala sa sadašnjošću, a ne s prošlošću ne bi ni bilo genocida. Stoga ponavljam – suočavanjem sa prošlo?ću ne dobijamo ništa. Mi se moramo suočiti sa sadašnjošću. A to samo možemo obrazovanjem – kaže u razgovoru za Danas Avdo Avdić, novinar iz Sarajeva u odgovoru na pitanje kako ocenjuje proces suočavanja sa prošlošću i istinom o ratnim sukobima na prostorima bivše Jugoslavije skoro tri decenije posle.

* Ima li primera u državama koje su ratovale devedesetih a koji bi se izdvojili iz negativnog odnosa koji preovlađuje i pokazali kako bi taj proces suočavanja i odgovornosti zapravo trebalo da se odvija?

– Ključna riječ u Vašem pitanju je „odgovornost“. To je ono što nam treba, a toga skoro da i nije bilo u zemljama koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije. Da je pravosuđe radilo svoj posao, ne bi nam trebale ove kvazi priče o suočavanju. Jednostavno, imate dokaze, uhapsite zločinca, osudite na 40 godina robije i završite priču. Stoga je besmisleno trošiti milione eura na kojekakve projekte i okrugle stolove na kojima se već dvadeset godina pojavljuju isti ljudi. Energija se mora usmjeriti da se izvrši pritisak na pravosudne institucije da pohapse ubice i one koji ih veličaju. To je jedini vid suočavanja sa prošlošću, a ne vodati uplakane majke po tribinama i na njima graditi predizborne kampanje i poslovna carstva.

* Kako vidite primere „unapređenja“ osumnjičenih ili uveliko procesuiranih ratnih zločinaca na mesta na kojima obavljaju odgovorne javne funkcije, poput predavača na fakultetima, kakav je, recimo, slučaj u Srbiji?

– U BiH je mnogo gore. Ovdje osuđenike promovišu na najviše funkcije. Pa, u BiH je pravosnažno osuđeni ratni zločinac Amir Kubura zahvaljujući vladajućoj bošnjačkoj stranci postao član Upravnog odbora Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Onda je ratni zločinac Fikret Abdić postao načelnik Velike Kladuše. Zatim je haški osuđenik Simo Zarić u Šamcu postao općinski funkcioner zahvaljujući stranci Milorada Dodika. Član Predsjedništva BiH Dragan Čović pali svijeće za ratnog zločinca Slobodana Praljka, na stranačke skupove dovodi krvnika iz Ahmića – Darija Kordića. Ali imamo i drugu stranu medalje. Ti ljudi su izdržali kaznu na koju su osuđeni. NJima se mora omogućiti da žive.

* S obzirom na ovakvu situaciju, predviđate li nove sukobe u regionu? Gde je trenutno najveća opasnost i ko snosi najveću odgovornost?

– Najveća opasnost od sukoba uvijek je na Kosovu i u BiH. Ali sada je u pitanju sukob koji bi mogle izazvati velike sile. Pogledajte, Rusi su do posljednjeg dana pokušavali spriječiti Crnu Goru da uđe u NATO. I Makedonija će proći kroz brojne krize dok ne uđe u NATO. Ali će ući. BiH i Kosovo imaju neriješena politička pitanja i pogodno su tlo za izazivanje nereda. Rusija po svaku cijenu želi spriječiti dalje širenje NATO na Balkanu i mislim da se ključna bitka vodi u BiH.

* Kako vidite ulogu EU u procesu normalizacije odnosa između zemalja u regionu?

– Evropska unija pokazala je da nema kapacitet da upravlja balkanskim zemljama. Evo, recimo, sve reforme koje su Evropljani vodili u BiH su propale. Sve reforme iza kojih su bile SAD su uspješne. Bojim se da smo osuđeni na propast ako budemo prepušteni Evropskoj uniji.

* Imaju li obični ljudi kapacitet da se izbore sa političkim elitama koji ih nagnaju na mržnju i netrpeljivost?

– Obični ljudi su najveći krivci za postojanje ovakvih elita. Pogledajte izborne rezultate Aleksandra Vučića. Pogledajte HDZ u Hrvatskoj i BiH, SDA u BiH. Već dvadeset godina „obični ljudi“ negoduju zbog stanja u kojem žive, a na izborima glasaju uvijek isto. Hajde, neka se ukrade 30 posto glasova, ali šta je sa 70 posto? Obični ljudi su licemjerni. I sve dok glasaju ovako kako glasaju, ne zaslužuju da žive bolje. Istina, imaju problem i sa alternativom koja je, obično, oličenje korupcije. Slično kao i vlast.

* Nisu li obični ljudi izmanipulisani, osiromašeni i brutalnom instrumentalizacijom od strane vlasti uvučeni u sukobe i mržnju?

– Gladan stomak je uticajniji od svakog političara, pa opet ljudi ignorišu glad, zarad fiktivnog patriotizma. A patriotizam je utočište svih hulja.