"Došla grupa, poubijala oca, majku, strica..." 1Foto: Screenshot/VII Regionalni forum za tranzicijsku pravdu

Porodica Jovana Berića doživela je progon i u Zadru i u Varivodama, u okolini Kistanja, kako za vreme postojanja Republike Srpske Krajine, tako i nakon vojno-policijske akcije „Oluja“.

U oba mesta kuće ove porodice mešovitog etničkog porekla su spaljene. Krajem septembra 1995. godine naoružana grupa ljudi ubila je u Varivodama roditelje Jovana Berića, oca Radivoja i majku Mariju, strica i šest komšija.

Posmrtni ostaci Radivoja i Marije Berić pronađeni su na seoskom groblju u Varivodama, gde su ponovno sahranjeni 2002. godine.

Jovan Berić je svedočio o stradanju svoje porodice na VII Regionalnom forumu za tranzicijsku pravdu u okviru sesije Javno svedočenje žrtava/svedoka ratnih zločina i drugih zločina povezanih s ratom, 16. oktobra 2010. u Zagrebu.

„Živio sam i radio u Zadru od 1969. do 1991. godine. U vremenu 1991, posle pogibije Franka Lisice, u Zadru se dešavaju određena zbivanja… I ja dolazim pod verbalni napad, koji se dešava u jednoj trgovini u kojoj sa hrvatske strane staju u moju odbranu trgovkinje. Nastavljam raditi sve do 14. septembra u obrazovnoj ustanovi… I tog dana, odlazim kod roditelja u Varivode da im odnesem ljekove. Morao sam uzeti potvrdu da bih prošao preko punktova oko grada Zadra. Otišao sam sa ćerkom i sinom, druga ćerka i žena su ostale u Zadru sve do 17. oktobra. Izašle su iz grada u nameri da će se vratiti, međutim taj povratak nije usledio.

Moja kuća je zapaljena u Zadru na dan priznanja Hrvatske, među još sedam kuća. Bila je osigurana na 500 hiljada maraka u Kroacija osiguranju. Kasnije sam tu kuću zamenio kao zapaljenu za Banjaluku 1993. godine. Otišao sam 14. septembra u Kistanje. Dok sam tamo živio, bio sam u stanju mobilizacije. Ja, iskreno govoreći, nisam to hteo da prihvatim, ali se sili nisam mogao oduprijeti. Dali su mu uniformu, oružje još nisu. I u tom momentu dok sam se presvlačio u nekom šatoru, iako sam im prije rekao da su mi ćerka i žena u Zadru… Izgurali su me iz tog štaba sa kvalifikacijom da dajem lojalnost Franji Tuđmanu.

Posle toga dolazi jedan od tih službenika i kaže da su u mojim dokumentima našli knjižicu da sam dijabetičar. Rekli su mi: „Pa, što ti ne kažeš da si dijabetičar?“, a ja im kažem da me niko nije ni pitao. Onda sam demobilisan. Kada sam se sastao sa decom, koja su došla u školu u Knin, tu smo živeli u jednoj prostoriji dosta skučeno. To je trajalo do 1995. godine. Kuću sam, rekoh, zamenio 1993. Dvije ćerke su otišle u Banjaluku, sin još nije.

Radio sam obuku vozača i naravno da su me komšije i prijatelji gledali kako radim taj svoj posao… Tu je rasla jedna tenzija prema meni, kao prema izdajniku. Moja obitelj je dosta izmiješana, srpskim, hrvatskim, muslimanskim življem. Kada su čuli da mi je kuća zapaljena, rekli su da nisam izdajnik. Otišao sam na nekoliko dana, pozdravio se sa roditeljima kao i obično i primijetio sam da se nešto dešava, u smislu da neće taj rat puno potrajati, neka se klima osećala…

Iza toga, čuo sam se sa pokojnom majkom, koja je ostala tu na kućnom pragu, kao i otac, pozvani su od tadašnjeg predsednika Franje Tuđmana, da im se ništa neće dogoditi. Međutim, nakon „Oluje“, 28. septembra 95. jedna je grupa došla, poubijala ih, oca, majku, strica, šest komšija. Prije toga je bio jedan slučaj u Gošiću, gdje je ubijeno njih šestorica. Javio sam sestrama, jer sam tada bio u Pančevu, izbjegao kod treće sestre, da se to desilo… Saznale su da su moji ubijeni roditelji odvezeni u Knin i tamo sahranjeni na groblje sa križevima na kojima su bila njihova imena, prezimena…

Vraćam se nakon dvije godine, precizno od njihovog ubojstva na godišnjicu dolazim, kao povratnik… Imam tu napad, sa sestrama i zetom s kojim sam došao. „Šta gledaš svoju kuću? Ja ne dozvoljavam četniku da se približi na pedeset metara, na četrdeset devet pucam“. Danas sa istim tim ljudima stvaram jedan suživot, uz činjenicu da mi u isto vrijeme prigovaraju moje komšije Srbi: „Kako možeš sjediti s njima, oni su ti roditelje ubili, a ti s njima sjediš“. Smatram da oni to nisu počinili, da su to počinili pojedinci, ali ti pojedinci nažalost ni do danas nisu privedeni licu pravde“.

Preuzeto sa www.recom.link

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari