Jamu Kazani je komandant brigade Mušan Topalović Caco, sa pripadnicima svoje jedinice koristio kao mjesto za ubijanje i masovnu grobnicu za svoje žrtve.

Ubijanja civila na Kazanima su trajala tokom 1992. i 1993. a broj ubijenih nije utvrđen.

„Žao mi je samo što nisam imao priliku da pitam Cacu: ‘Zašto si to uradio, sine Caco? Zašto si to uradio čovjeku koji te je volio? Zašto onome ko ti nije ni htio ni mogao nauditi'“, rekao je 2016. u razgovoru za Slobodnu Bosnu Momčilo Šalipur, otac ubijenog Predraga, vojnika Desete brdske brigade Armije RBiH, kojeg je u oktobru 1993. predratni prijatelj i ratni komandant Mušan Topalović Caco ubio i bacio u ambis Kazana.

Najpoznatiji zločin na Kazanima je nad bračnim parom Komljenac, koji su u vrijeme smrti bili stari 67, odnosno 72 godine. Bili su gotovo nepokretni. Iz njihove porodične kuće oteli su ih vojnici Mušana Topalovića Cace i ubili ih na Kazanima. Ubili su i Anu i Vasilja Lavrova, Ukrajince, koji su bili starci i nisu imali veze sa politikom.

Braću Vučurević iz Ulice Skenderija, Cacini zločinci su uhapsili jer im je prezime ličilo na trebinjskog nacionalistu Vučurovića. Razlika je bila samo u jednom slovu, ali ih to nije spasilo, pa su obojica ubijena. Dok se zločin za zločinom nizao, ljudi i mediji su počeli pričati, pa je vlast zbog sopstvenog kredibiliteta na kraju odlučila nešto poduzeti.

Akcija „Trebević II“ organizovana je 26. oktobra 1993. godine, s ciljem obračuna sa „kriminalom u vlastitim redovima i vraćanje odmetnutih vojnih grupa u sistem“ i to protiv komandanta Desete brdske brigade Mušana Topalovića Cace i komandanta Devete motorizovane brigade Armije RBiH Ramiza Delalića Ćele.

Mušan Topalović Caco i njegovi ljudi prilikom hapšenja ubili su devet pripadnika MUP-a RBiH, a sam Mušan Topalović Caco je nekoliko sati nakon hapšenja bio mrtav.

Službena verzija kaže: „ubijen prilikom pokušaja bjekstva“. Žrtve ubijene na Kazanima, 1993. godine su ekshumirane na lokalitetima Kazani, Gaj i Grm Maline. Na istom mjestu u novembru 1998. godine reekshumirani su posmrtni ostaci u 28 vreća i tom prilikom prevezeni u Spomen kosturnicu u Lukavici. Forenzičkom analizom je utvrđeno da je riječ o najmanje 23 žrtve, a do sada je identifikovano 15.

Riječ je o pet žrtava ženskog i deset žrtava muškog spola, starosti od 27 do 66 godina. Pri tome je utvrđeno da su dvije žrtve ukrajinske, dvije žrtve hrvatske, jedna bošnjačke i deset žrtava srpske nacionalnosti. Još uvijek se kao nestale vode tri žrtve srpske nacionalnosti.

Za ubistva na Kazanima do danas nijedna osoba nije osuđena za ratni zločin, nego zbog ubistva ili pomaganja u ubistvu.

Četiri osobe su osuđene na po šest godina zatvora, dok je zbog neprijavljivanja krivičnog djela i počinioca, na po deset mjeseci, osuđeno osam osoba Kantonalni sud u Sarajevu osudio je Asifa Alibašića na četiri godine i tri mjeseca zatvora. Suad Omanović je osuđen prvo na tri godine, potom na godinu dana, a u drugostepenom postupku na deset godina zatvora.

Kazani nisu jedini zločin koji se dogodio u ratu protiv BiH. Nije to ni jedini ratni zločin koji se dogodio nad Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima, ali jeste zločin koji se dogodio u Sarajevu i zbog toga mu se ono mora iskupiti. Možda jedini način da se grad iskupi, kao opomena za buduće generacije, jeste podizanje spomenika.

Bez toga, zločini na Kazanima kao da se nisu ni dogodili. Ako to Sarajevo uradi (a do danas oklijeva), bit će prvi grad u regionu koji će se odužiti žrtvama, koje su ubijene od vojske koja je branila taj isti grad. Ko zna, možda taj spomenik bude stimulans da u nekim ljudima proradi savjest, pa da u Beogradu bude podignut spomenik žrtvama genocida u Srebrenici ili u Zagrebu za žrtve u Ahmićima.

Historija iznosi neospornu činjenicu, da se u Sarajevu u najvećem jeku opsade dogodio zločin prema ljudima zato što su nosili drugačija imena. Iz tog razloga, a zbog Sarajeva, žrtava opsade i ovog ratnog zločina, nije dovoljna licemjerna izjava: „Nosio sam osjećaj duga, trebao sam doći i ranije“ Bakira Izetbegovića 2016. godine prilikom jedine posjete Kazanima.

Ne ulazimo u povod i namjere za dolazak Izetbegovića mlađeg na mjesto ovog ratnog zločina, ali mu za kraj postavljamo pitanje kao osjećaj našeg duga prema ovim nevinim žrtvama: Zašto se od tada pa do danas u svijesti Sarajeva i politike prema Kazanima ništa nije promijenilo?

Autor je lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije iz Sarajeva

Ceo tekst možete pročitati na http://www.dwp-balkan.org

Povezani tekstovi