Nakon što je u genocidu 1995. izgubila svoje najdraže, više od dve decenije provela je boreći se za istinu.

„Grlim tri jele i zamišljam da grlim mog Almira, mog Azmira, mog Abdulaha. Kad je moj Lalo posadio ove jele, rekao je, ženit ću se kad porastu. A sad majka umjesto sinova i unuka obilazi jele“, govorila je srebrenička majka Hatidža, kojoj je sve bogatstvo oduzeto u genocidu, a ona junački, ostatak svog života posvetila borbi za pravdu. Dostojanstveno, iako je ostala sama, vratila se ova heroina u Srebrenicu i ponosno dočekivala sve one koji su dolazili da odaju počast ubijenim šehidima. Poklonila bi im Hatidža srebrenički cvijet, u želji i nadi da se genocid nikada ne zaboravi. Dolazili su mnogi koji su direktno ili indirektno sudjelovali u genocidu u Srebrenici, a ona bi ih sve ponosno gledala u oči, zakačila bi im bijeli cvijet na rever košulje i saburno pokazivala da njena borba nije uzaludna. Bijeli cvijet na reveru njihovih košulja nosio je jednu priču, bol, tugu i sjećanje koje je Hatidža Mehmedović pričala do zadnjeg dana svog života. Kao lavica, u tišini se borila protiv opake bolesti, kao da nije željela da znamo da odlazi, jednako onoliko koliko nije željela da pravda ne bude zadovoljena, kaže za Danas bivši predsednik opštine Srebrenica Ćamil Duraković.

Zbog Hatidže Mehmedović, navodi Duraković, koja je svoj život posvetila borbi za pravdu, zbog svih onih majki koje oplakuju svoje najmilije, zbog ovog polja nišana koje priča najstrašnije priče i krije najveću bol, naša dužnost i obaveza je da se borimo, pričamo i opominjemo kako bismo Srebrenicu sačuvali od zaborava, a našoj djeci osigurali sigurno odrastanje bez straha da će ih zadesiti ista sudbina.