Foto: BETAPHOTO HINA Mario STRMOTIC

Suđenja su rezultirala sa dvije osuđujuće presude, od čega je presuda za zločine u Prokljanu i Mandićima pravomoćna, a za zločin u Kijanima nepravomoćna.

Pored toga, u hrvatskim državnim odvjetništvima evidentirano je 6.390 kaznenih prijava za zločine počinjene za vrijeme i nakon operacije „Oluja“, od čega se 439 odnose na pripadnike oružanih snaga. Po toj statistici, osuđeno je 2.380 osoba, ali javnost nikad nije bila upoznata s njihovim imenima i djelima za koja su osuđene.

SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE/MKSJ

Od 12 optužnica podignutih pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu za zločine počinjene tijekom rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. samo dvije se bave zločinima nad hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču u Hagu se sudilo za zločine počinjene tijekom i nakon operacije „Oluja“ u ljeto 1995. godine.

Generali Gotovina i Markač najprije su jednoglasno proglašeni krivima i osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora da bi u žalbenom postupku obojica bila oslobođena tijesnom većinom glasova (3:2). U tim presudama Raspravno i Žalbeno vijeće su – na osnovu istih činjenica i istog prava – došli do dijametralno suprotnih zaključaka o nekima od ključnih pitanja o kojima su se na suđenju sporili optužba i obrana.

Žalbeni postupak je, za standarde Tribunala, trajao rekordno kratko, a presuda je napisana na samo 54 stranice, zbog čega je u pravničkim krugovima nazivaju „pamflet presuda“ („magazine judgement“). Osim po tome, ostat će upamćena i po neuobičajeno oštrom tonu kojim je manjina izrazila neslaganje sa zaključcima većine, tonu koji je bez presedana u dvadesetogodišnjoj sudskoj praksi Tribunala. U najkraćem, ti su zaključci, po ocjeni manjine, „suprotni svakom poimanju pravde“.

MEĐUNARODNI SUD PRAVDE

Mada tvorci Tribunala nisu predvidjeli višu pravnu instancu koja bi preispitivala odluke Žalbenog vijeća, obje presude za „Oluju“ našle su se pred Međunarodnim sudom pravde (MSP), najvišim svjetskim sudom koji presuđuje u sporovima između država. Ne, naravno, na preispitivanju, već kao dokazi i protudokazi u sporu pokrenutom međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid. U konkretnom slučaju, Srbija je prvostupanjskom (osuđujućom) presudom dokazivala da su u „Oluji“ počinjeni zločini koji su dosegnuli razmjere genocida, dok je Hrvatska to osporavala pozivajući se na drugostupanjsku (oslobađajuću) presudu.

U presudi izrečenoj u veljači/februaru 2015. MSP je utvrdio da su srpske i hrvatske snage između 1991. i 1995. godine počinile teške zločine od kojih neki imaju materijalne elemente genocida, ali da namjera nije bila da se neka etnička grupa „uništi“ već da se njezini pripadnici „nasilno uklone“ s određenih dijelova teritorija. Zanimljiv je zaključak najvišeg svjetskog suda o egzodusu Srba kao predviđanoj, vjerojatnoj i poželjnoj posljedici planirane vojne akcije: „Sud napominje da strane ne osporavaju da je značajan dio srpske populacije napustio Krajinu, što je bila direktna posljedica vojne akcije hrvatskih snaga tijekom Operacije „Oluja“, posebno granatiranja četiri grada. „… Dalje napominje da transkript sa sastanka na Brijunima…“ jasno pokazuje da su najviše hrvatske političke i vojne vlasti bile svjesne da će Operacija „Oluja“ izazvati masovni egzodus srpskog stanovništva; u izvjesnoj mjeri, oni su vojno planiranje i zasnovali na tom egzodusu koji su smatrali ne samo vjerojatnim već i poželjnim.“ (Presuda MSP, paragraf 479).

POVRATAK IZBJEGLIH

Povratak izbjeglih Srba bio je također otežan zbog neuspostavljanja mjera sigurnosti i pravne države, pa su tako do 1999. godine registrirana 24 kaznena djela ubojstva povratnika, prema izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora. Nasilje, zlostavljanje i terorizam prema srpskoj manjini postao je dio svakodnevice na nekad okupiranim područjima. Vlada RH donijela je više pravnih akata koji su imali za cilj prije svega osporavanje imovinskih, radnih i drugih prava kao i onemogućavanje povratka uništavanjem imovine…

Sinergija navedenih elemenata uz neučinkovit program povratka i presporih državnih mjera poticanja obnove, rezultirala je trajnim iseljavanjem srpskog stanovništva s petine hrvatskog teritorija u mjeri koja ima učinke etničkog čišćenja.

Kako je u izjavi sjećanja u kolovozu 2018. podsjetilo Srpsko narodno vijeće:

„Od 1991. do danas, unatoč povratku dijela izbjeglih i pristiglim doseljenicima, Hrvatska ima gotovo pola milijuna stanovnika manje, od toga gotovo 400.000 srpske nacionalnosti. Samo za vrijeme „Oluje“ izbjeglo je njih oko 200.000. Svijest o toj činjenici, a da o savjesti ne govorimo, u društvu ne postoji ni danas, pa se izbjegli ne spominju ni u jeku međusobnih optužbi za to tko je kriv za „iseljavanje Hrvatske“. Oni se ne računaju kao demografski gubitak, baš kao što se njihovi krajevi ne tretiraju kao krajevi istinske državne brige. O njima se danas više vodi računa kao o graničnom, sigurnosnom pitanju negoli kao o razvojnom pitanju.“

Nestali

Prema podacima Uprave za zatočene i nestale, Ministarstva branitelja RH, od početka procesa ekshumacija i identifikacija do 31. prosinca 2017. među sveukupnim brojem identificiranih posmrtnih ostataka (4.196) ubrajaju se i posmrtni ostaci 845 osoba koje su se vodile nestalima iz 1995. Od sveukupnog broja nestalih u RH još uvijek je nepoznata sudbina 1.481 osobe te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 411 smrtno stradalih osoba, od čega je 361 osoba nestala tijekom „Oluje“.

Povezani tekstovi