Definicija silovanja u zakonu bez naučne potpore 1Foto: EPA-EFE/ OLIVIER HOSLET

Seksualno nasilje kao jedno od najbrutalnijih oblika nasilja prema ženama u velikom broju slučajeva ostaje nekažnjeno zbog neadekvatne i naučno netačne zakonske definicije ovog krivičnog dela.

U većini zemalja, među kojima je i Srbija, definicija silovanja se zasniva na upotrebi sile, a ne na nedostatku pristanka, za šta se, u skladu sa Istanbulskom konvencijom, zalaže i Evropski sud za ljudska prava.

Konvencija Saveta Evrope o suzbijanju i borbi protiv nasilja prema ženama i u porodici, tzv. Istanbulska konvencija, izričito zahteva da države izmene definiciju krivičnog dela silovanje tako da bude kažnjiv svaki čin seksualne penetracije, bez obzira na oblik i prirodu tog čina, učinjen nad licem koje nije dalo svoj pristanak.

Pristanak, kako se naglašava u Konvenciji, mora biti dat slobodno, što će se ceniti u kontekstu svakog pojedinačnog slučaja. Srbija je Istanbulsku konvenciju ratifikovala 2013. godine, ali još uvek nije ispunila zahtev za izmenu ove odredbe Krivičnog zakonika, u kome se silovanje određuje kao „čin upotrebom sile ili pretnjom da će neposredno napasti na život ili telo“ žrtve.

Ženske organizacije već godinama ukazuju na zastarelost ovakvog tumačenja seksualnog nasilja.

Autonomni ženski centar pre tri godine pokreće kampanju „Pristanak“, kojom podsećaju zakonodavstvo na međunarodne standarde, a nedavno je sličnu kampanju najavila i Akademija za razvoj demokratije.

Apel je, dakle, da svaki seksualni odnos bez nedvosmislenog pristanka, bez obzira da li je upotrebljena sila ili pretnja, bude kažnjen.

– Zakon o silovanju kakav je danas nije naučno zasnovan niti opravdan sa aspekta ljudskih prava – kaže za Danas Lepa Mlađenović, feministička konsultantkinja za rad sa ženama koje su preživele seksualno nasilje. Objašnjavajući psihološku i neurobiološku naučnu osnovu traume silovanja, Mlađenović kaže da naš emotivni odgovor u traumatskim situacijama nije voljan, već automatski, i da postoje tri vrste reakcija – osobe se ukoče od straha, beže ili se suprotstavljaju opasnosti.

– Koja od ovih reakcija se pokreće za vreme opasnosti zavisi od osobe i njene istorije trauma, rodnih uloga u određenoj kulturi, okolnosti konkretnog nasilja, itd. U poslednjih desetak godina razvijene su neurobiološke studije traume koje analiziraju ove reakcije preko snimanja mozga neinvazivnom metodom magnetne rezonance – navodi Mlađenović.

Prema ovim istraživanjima, odrasle žene u 80 do 92 odsto slučajeva u situaciji seksualnog napada reaguju ukočenošću, što se u psihologiji još zove ‘smrznutost’, ‘imobilnost’ ili totalna obamrlost.

Devojčice od straha tako reaguju u skoro 100 odsto slučajeva.

– To znači da je mozak ovih žena i devojčica, da bi se odbranio, automatski reagovao lučenjem jakih hormona koji deluju poput morfijuma, što dovodi do obamrlosti tela, telesne ukočenosti. Tada žene ne mogu da se pomaknu, ne mogu da izgovore nijednu reč, ne mogu fizički da reaguju, iako u glavi apsolutno ne žele tu situaciju – objašnjava ona.

Zato primena fizičke sile ili pretnje u mnogim slučajevima nije ni potrebna. Muškarci, ističe Mlađenović, planski koriste svoju društvenu nadmoć, autoritet i privilegije kako bi seksualno zloupotrebili devojčice, devojke i žene.

– To znači da su svi zakoni u svetu koji su postavljeni na pretpostavci o dokazu o odbrani od silovatelja, naučno pogrešni. Kako je to moguće? Ta sistemska greška je proizvod društvene strukture koja je zasnovana na istoriji muškog iskustva koja je drugačija od ženske. Silovanje je možda jedini zločin u kome su počinitelji muškarci i ono je duboko urezano u identitet muškosti – kaže Mlađenović.

Istraživanja pokazuju da bi čak 90 odsto heteroseksualnih muškaraca započelo ‘nasilni seks’ kada bi unapred znali da neće biti posledica, a isti procenat zatvorenika koji služe kaznu za silovanje smatra da im je kazna nepravedna.

– Silovanje je najčešće deo seksualne fantazije muškaraca. Zato i društvo i državne strukture kroz svoje zakone i procedure rade sve što je u njihovoj moći da dokažu da je to bio „samo seks“, a ne okrutni zločin silovanja žena – kaže Mlađenović.

Pri tome, zahtev pravosudne institucije da je „žrtva za sve vreme silovanja pružala otpor“ ne odgovara empirijskim saznanjima o ponašanju žena za vreme silovanja, kao ni naučnim saznanjima o neurobiološkim aktivnostima mozga za vreme silovanja. Takođe, dodaje naša sagovornica, zahtev da se žrtvi apriori ne veruje ne podleže principima ljudskih prava.

– Novi zakon se mora doneti uzimajući za referentne vrednosti potrebe žrtava zasnovane na svedočanstvima žena koje su preživele silovanje. Zakonska procedura mora da obezbedi da se optuženi pravda iznošenjem konkretnih primera aktivnog učestvovanja žene ako misli da je to bio „seks“, jer vidimo da je naučno dokazano da je u seksualnom napadu ćutanje žena uvek NE – zaključuje Lepa Mlađenović.

Silovanje prema Istanbulskoj konvenciji

Istanbulska konvencija zahteva da budu inkriminisani sledeći vidovi ponašanja:

– vaginalna, analna ili oralna penetracija seksualne prirode na telu drugog lica bez njenog/njegovog pristanka, korišćenjem bilo kog dela tela odnosno predmeta;

– druge seksualne radnje sa licem bez njenog/njegovog pristanka

– navođenje drugog lica na pokušaj seksualnih radnji sa trećim licem bez njenog/njegovog pristanka.

Pristanak mora da bude dobrovoljan ishod slobodne volje lica prema proceni u kontekstu datih okolnosti.

Ovaj projekat finansira Evropska unija u saradnji sa listom Danas. Sadržaj ovog projekta je isključivo odgovornost lista Danas i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenja Evropske unije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari