Ko je čuo za zloglasnog renesansnog slikara i vajara Danijelea Rikjarelija? A za Mikelanđela Buonarotija? Prvo poznati: Mikelanđelo je, između ostalog, bio angažovan i na oslikavanju zida oltara Sikstinske kapele, oko dvadeset godina nakon prvobitne „tezge“ – monumentalnih freski na tavanici. Ovaj oltar, sa temom Strašnog suda, predstavio je biblijske figure mišićavim i prilično nagim.


Nakon politički motivisanih odluka čuvenog Tridentskog koncila, ovo i slična dela bila su proglašena nemoralnim, blasfemičnim, opscenim, uvredljivim i na razne načine opasnim. Tada na scenu stupa Danijele. Koji je posle Mikelanđelove smrti angažovan da slikanjem raznih odora, čaršava i smokvinog lišća preko njegovog remek-dela – prekrije genitalije svetaca i ljudi. I sebi zaradi neslavni nadimak „Dokoleničar“, zbog usavršavanja u docrtavanju tih kratkih gaća.

U svoje originalno stanje sveopšte golotinje ova freska je vraćena nakon dugogodišnje restauracije, okončane tek 1994. godine. Uzgred, kratkovidi kardinali verovatno su propustili da vide jednu drugu, moguću, i ovaj put sasvim skrivenu poruku: alegoriju još „opasnijeg“ heliocentričnog sistema. Naime, sve figure na freski se netradicionalno okreću oko posve suncolikog Isusa. I da, Mikelanđelo je bio homoseksualac.

Premijer Ivica Dačić nije Lorenco (Mediči) Veličanstveni, najveći mecena najvećih velikana renesanse. A uz to i izvanredan političar, diplomata i vladar Firentinske republike, koji je održao mir na ovom području. Jer, Ivica Dačić je osudio organizatore izložbe „Ecce Homo“ švedske umetnice Elizabet Olson Valin, kao nešto što „Isusa Hristosa izlaže ruglu“. I, jadnim opravdanjima i loptanjima bespotrebno vrućim krompirima, ovu izložbu označio kao odgovornu za zabranu Parade ponosa, čak i za destabilizaciju odnosa u zemlji.

Uzgred, Lorenco Mediči je bio i strastveni sakupljač rukopisa antičkih filozofa i književnika u čuvenu biblioteku Medičijevih. Organizovao je i radionice za njihovo prepisivanje i distribuciju, što je odigralo ključnu ulogu u razvoju humanizma i moderne Evrope. Dačićev odnos sa bibliotekama svodi se na brutalne smene njihovih upravnika. Kao što ni patrijarh Irinej nije papa Julije II, koji je prvobitno angažovao Mikelanđela da oslika tavanicu ove rimske Kapele ponosa i koji je u Rimu okupio najveće, ali i prilično kontroverzne i radikalne umetnike svog doba. Ovdašnji verski poglavar žalosno govori o umetničkoj izložbi kao skandaloznoj, o porodici kao ćeliji, i o protestno-ponosnoj šetnji poniženih kao o sramu.

Naravno, naprasno sporna Šveđanka verovatno nije budući Mikelanđelo, ali se u vezi sa celom tom gužvom nikada nije ni radilo o estetskoj, već o političkoj i ideološkoj dimenziji problema kojeg nema. Suština je u političkoj hrabrosti i u stvaralačkoj slobodi prozvanoj kontroverzom i skandalom, odnosno blasfemijom i uvredom. U tom smislu, kontroverzi i blasfemija je bio prepun i Mikelanđelo i proizvodi njegovog umetničkog rada. Od gotovo opsesivne golotinje koju krasi njegovo naturalističko ili verno dočaravanje teksture, detalja i mnoštva pokreta ljudskog tela, do dramatičnih, napetih i napadnih motiva oslobađanja (duše) čoveka od telesnog ropstva, pod uticajem Platonove filozofije. Za njega, umetnost je predstavljala stvaranje nove stvarnosti, u suprotnosti sa tradicionalnim konvencijama i pravilima, uz humanističku viziju čoveka kao heroja i centralne figure sveta. I sve to u 16. veku, usred papske države, u kapeli u kojoj se bira i proglašava novi papa. Drugim rečima, nešto puno provokativnije i opasnije od banalne fotografije Isusa u visokim potpeticama. Još jednom, ovde je ponajmanje reč o umetnosti, već o društvu i zajednici koja takvo umetničko ponašanje dopušta, odnosno i ohrabruje i finansira. Jer i zlatno doba i Firence i Rima ubrzo je ugašeno u konzervativnom talasu kontrareformacije i bednom docrtavanju smokvinih listova i dokolenica u činu kleropolitičke cenzure.

Na kraju ostaje zapitanost ko su dokoleničari našeg društva, ta moralna policija koja prilepljuje smokvine listove po sopstvenom osećaju za stid? Time sakrivajući istinu duboko u lažni tekstil i čuvena četiri zida. Da li će u našim političkim kapelama biti nešto za ponos? Ili ćemo, stidljivo pognute glave, angažovati restauraciju. I, konačno, ko će biti upamćen? Na isti način na koji danas pamtimo Mikelanđela, i (ne) pamtimo Danijelea, pamtimo i istoriju umeća vladanja ili politike. I zato će Lorenco Mediči dobijati epitet Veličanstven, a uskogrudi i preplašeni ovdašnji političari će ostajati oni koji bedno i za sitniš docrtavaju smokvin list.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari