Nekako baš onako

Nikako mi ne polazi za rukom uskladiti vrijeme sa vremenom, prije toga, što kažu tik pred prve zvanične pojave kovida u ovim krajevima odležah desetak dana nešto na infektivnoj, pa taj kovid, onda do dana danjeg čekanje na pronalazak termina za razne kontrole, bez kojih se za svakislučaj ne usuđujem krenuti ni u laganu šetnju, ili obaviti ergometriju -sićisa petog, vratiti se, pa kud puklo da puklo i tako to.

A otišao bih, ne zavičajno, tako me ništa dole ne vuče, već da zapalim, ne svijeću već po cigaru staroj i starom, koji su sa trajnim Boravkom na groblju u Sutini, da se malo odmorim kod rodice mi Ljubice, ime joj je po babi, da popijem nekoliko kahva sa Miralemom i ako još neko slučajno naiđe, a ne slučajno sa nekim od školske mi raje.

Kad bih imao nešto službeno i zvanično, recimo u Sarajevu, možda bih i trknuo joštih 130 km južno. Ali nemam. Odšetao bih i do Lučkog mosta i bacio jedan crveni karanfil za djeda Vladimira Stajića, kojeg su ustaše, nije im se dalo vući ga mnogo sjeverno, ‘41. „odmah iza kuće zaklale“ i bacile u Neretvu.

Pa bih se možda spustio malo jugoistočno, da vidim sina i unučad i malo ih se nauživam. Dugo nisam bio ni u Zagrebu. U kojem sam kad se sve sabere baš lijepo proživio petnaest godina, a u kojem mi sad živi kćer, unuke i zet za na ranu poviti. Bio bi to lijep cug po starim adresama i blagodaran odmor.

Možda bih trknuo i do Jasenovca, negdje u tom kompleksu ustaše su došle glave ocu strica, a očuhu starog mi i još gomila njih za koje sam nekako familijarno vezan, naravno pričama. Kad bih još mogao do Gradca, na pravo pravcato BiHovsko more a u Hrvatskoj, nakupiti malo salamure i D vitamina, bilo bi banja.

E pa, jebi ga, trenutačno još ne mogu, nije mi dozvoljeno, ali ako dovoljno dugo dobacim možda mise posreći sve u paketu. Nešto kao, osobna verzija, Posljednje Simbadovo putovanje. Čitam ovih dana, a i slušam, kako je Mlađahni htio, kad završi zvaničnu posjetu Gradini, privatno trknuti do Pakraca i Jasenovca.

Nisam shvatio zašto i do Pakraca, vjerojatno ima neke svoje razloge, a do Jasenovca da oda poštu žrtvama ustaškog fašizma, među kojima su i njegovi preci, nema šta drugo. Nešto kao kad sam već tu, kaže pratnji idite vi za Beograd, ja ću do Pakraca i Jasenovca, pa će me Pupovac vratiti kolima. Imam osjećaj da ga je neko pitao „šefe a kako ćete“, a on odgovorio pa autobusom zaboga.

Ali, upetljali su se zvanični organi hrvatske vlasti i javili kako baš nisu raspoloženi primiti ga ni u jednu takvu posjetu. Što mi je bilo čudno, jer sam ga samo nekoliko dana prije čuo da kaže kako ga nisu vaspitavali da mrzi, već tek da ne voli. Ali dobro, nekog voliš, nekog ne voliš, nije nužno da nevoljenje dogura do mržnje.

Može do pragme. Lako je meni pričati,stara mise malo prije nego što sam rođen, 1946. udala za Hrvata. A i u rodbini i u familiji nema koga nema. Pa i da su htjeli nešto da me uče nisu imali priliku. Sad kad Mlađahni nije imao priliku do Pakraca i Jasenovca privatno, možda bi mogao tako, privatno, do Novog Sada. Vidio sam na snimku jedno grmaljsko koljeno na vratu ležečeg čovjeka, kojeg drže još trojica ili četvorica. Može ponijeti kilo naranača.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Danasa.