
Dugo pamtim. Nije ni čudo s obzirom na starost. Nekad nije zgoreg.
Prve demonstracije protiv režima Slobodana Miloševića održane su 1989. upravo u Takovskoj ulici na uglu sa Majke Jevrosime. Isto kao i danas, tri i po decenije docnije. Tad je u sukobu s policijom rđavo prošao Borislav Pekić. Prebili su ga na mrtvo. No, čoveku koji je u devetnaestoj godini bio osuđen na petnaest godina robije, od kojih je odležao skoro šest i to takođe iz političkih razloga, ove batine su bile redovno stanje stvari. Pekić je celog života bio opozicionar i protivnik vlasti. I Brozove, i post-Brozove i Miloševićeve. Da je živ bio bi i ove aktuelne. Učestvovao je u obnavljanju rada Demokratske stranke i bio inspirator osnivanja DSS-a. Nažalost, prerana smrt ga je sprečila da joj bude prvi i najviđeniji član. Dogodilo se to davno, u leto 1992.
Masovan građanski protest 9. marta 1991. organizovan je u znak pobune protiv tadašnje uređivačke politike Radio-televizije Beograd (Srbije). Laži, neistine i odvratne optužbe na račun opozicionih lidera prevršile su svaku meru. Taj pogon za indoktrinaciju miliona ljudi znatno je pomogao Miloševiću u pobedi na prvim višestranačkim izborima u Srbiji posle Drugog svetskog rata decembra 1990. Usput, Srbija je bila poslednja od svih jugoslovenskih republika koja je to učinila. Prethodno je jednostranačka, komunistička skupština, donela nov ustav krojen po Miloševićevom liku i delu. Bili su to izbori čiji se ishod znao unapred. Kao i toliko puta u potonjim pokušajima.
Tog 9. marta zahtevi demonstranata su se odnosili na ostavke čelnih ljudi RTB zbog njihove odgovorosti u širenju neistina i besomučne režimske propagande. Uprkos ogromnom naporu, tuči i suzavcu i dve žrtve nereda, nije se uspelo. Medijski servis pod kontolom vlasti nastavio je po starom rušeći svaku granicu pristojnosti, dobrog ukusa i ljudskosti.
Tokom krvavih ratova devedesetih, RTS se pretvorio u ratnohuškačku mašineriju. Salve najjezivijih izraza, uvreda i psovki, neprekidno su se emitovale s malih ekrana. Hvalospevi ratnim zločincima i kriminalcima odjekivali su, zlokobno i grozomorno, i danju i noću. RTS je služio jednoj jedinoj svrsi: ispiranju mozgova nesrećnog naroda, već dovoljno zbunjenog i ometenog. trebalo je kod stanovništva izazvati omrazu i netrpeljivost prema drugom i drugima. Trebalo je Miloševićevu nasilničku politiku prikazati kao ispravnu i opravdanu. Trebalo je potpaliti opasne i nacionalne strasti destrukcije. Od Srbije je napravljen bastion novokomponovanog srpstva u mahnitom nastojanju da se drugima nametne svoja volja. Uloga RTS-a u ovom pogubnom i pogibeljnom poduhvatu može se meriti sa ulogom JNA i MUP-a. Krivicu za ratne strahote dele na ravne polovine.
Više od hiljadu zaposlenih dobilo je otkaz zato što su odbili da sudeluju u ovom prljavom poslu. Ali, ni to nije zaustavilo pobesnelu beogradsku televiziju. Uvek se nađu oni koji će, za dobru naknadu, raditi nečasno i nedostojno. RTS je savršen primer i čovekove uzvišenosti i čovekove niskosti. Primat je, na sramotu, odnelo ovo drugo. I danas odnosi.
Tokom NATO bombardovanja, pogođena je i zgrada RTS-a u Aberdarevoj. Dobro se sećam te detonacije. Stravična noć. Mislio sam da je moja kuća udarena iako stanujem na nekoliko stotina metara dalje. Bilo je to 23. aprila 1999. u dva izjutra. Poginulo je šesnaest radnika RTS-a. Ni krivih, ni dužnih.
Najmorbidnije od svega jeste činjenica što je vlast imala obaveštenja da je zgrada RTS-a meta i da će biti bombardovana. I namerno je ostavila ljude da stradaju kako bi zlodelo NATO izgledalo još ubistvenije. Malo je bilo što smo u dvadesetom veku bombardovani peti put od spoljašnjih sila (1914, 1915, 1941, 1944. i 1999). Morala je i ovdašnja vlast pripomoći u bespotrebnoj tragediji nevinih žrtava. Užas preko kog smo tako olako prešli. I gotovo zaboravili. Ne svi.
I 5. oktobra 2000. preloman momenat predstavljalo je preuzimanje RTS-a. Zaposedanje prostorija i promena načina informisanja. U kasnijem razvoju događaja RTS jeste bio slobodniji, s manje upliva vlasti, ali srpski Bi-Bi-Si nije postao. Trud i predanost objektivnom izveštavanju pojedinih novinara RTS-a u ovom periodu, ranih dvehiljaditih, za svaku je pohvalu. Bilo je iskoraka i pozitivnih rezultata. Bilo je, međutim, i navijanja i pristrasnosti. Ublaženih, doduše.
„Vaše pravo da znate (skoro) sve.“
A onda se zapatio današnji režim. I odmah krenuo u podjarmljivanje javnog servisa. Oprobanim metodom iz Miloševićevog doba. Apsolutna dominacija vladajuće partije i izgradnja kulta ličnosti neprikosnovenog vođe. Uz najgore reči o političkim protivnicima za koje su kapije i u Takovskoj i na Košutnjaku ostale zamandaljene. Osim u retkim (ne)prilikama kad je trebalo opoziciju dodatno kompromitovati. Stara priča. Već viđena. I ispričana. Ali i dalje delotvorna.
I evo nas opet ispred RTS-a. Sa istovetnim zahtevom. U istovetnom revoltu. Tri generacije pobunjenog naroda predvođene najmlađom. RTS mora biti televizija svih građana. Mora govoriti istinu. Mora biti uravnotežen i politički neutralan. Mora biti ono što nikad nije bio.
Mora. No, da li će?
Kako naterati vlast da se odrekne svog najjačeg oružja? Kako ubediti rukovodioce RTS-a da se odreknu turorstva vlasti? Kako objasniti prostodušnim građanima Srbije šta znači i šta podrazumeva slobodno i nezavisno novinarstvo?
Želi li uopšte većina srpskog stanovništva da čuje istinu ili joj je zavaravanje milije? Jesu li predrasude koje su nam podmetnute i koje nam se podmeću, draže od suočavanja sa realnošću? Ko, na osnovu čega i kojim sredstvima, određuje šta je javni, to jest nacionalni, interes oko kog treba svi da se okupimo i da ga bezuslovno podržavamo?
Kad nađemo odgovore na ova pitanja, napravićemo prvi korak ka oslobađanju državne televizije, onomad nazvane „TV Bastilja“, i onom demokratskom idealu o medijskim slobodama. Uslov svih uslova jeste pad autoritarnog sistema vladanja i onih koji takav sistem oličavaju. Preciznije, i milioniti put, svrgavanje s čela države onog što je u svojim rukama koncentrisao svu moć u ovoj zemlji. Onog kog ponizno slušaju i kome se povinuju urednici RTS-a. Oni što pred njim drhte i na ekranima i van ekrana. Kad on bude srušen, primoran na odstupanje, i RTS će se, namah, preobratiti u pravu televiziju s pravim informativnim programom. Nepristrasnim i istinitim.
Dotle ćemo protestovati, blokirati, zahtevati. A oni će nas ignorisati i nastavljati po svom. U začaranom krugu. Jer, suština problema nije u RTS-u. Suština problema je u karakteru režima što vlada Srbijom. Režima i njegovog prvog čoveka.
Žilava je autokratija. Žilava i brutalna. Zato i otpor mora biti žešći. Mnogo žešći. Ako nam je cilj demokratska Srbija. Verujem i nadam se da jeste. Valjda se ne varam.
Htedoh još nešto da napišem o profesorima i rektoru. Ipak se predomislih. neka ostane za sledeću subotu…
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.