Foto: Radenko TopalovićNeka u preambuli kolumne budu rečene dve stvari o brojevima. Prvo, što se može izraziti brojem, to je prebrojivo, često i proverljivo. Greška u brojanju utiče na tačnost podatka, ali ne menja pravi broj. Brojka je, što bi rekao pesnik, cold fact, na puku brojku je glupo ljutiti se kao što je glupo ljutiti se na glasnika vesti.
Drugo, jednom izražena kao hladna činjenica, brojka ulazi u polje tumačenja. Mnogo ili malo? Jeftino ili skupo? Šta je „mnogo“, kako se meri „skupo“? Od kojeg broja ljudi, recimo, protest na ulici postaje „veličanstven“?
***
Demokratija ima mnogo mana, ali barem jednu manje od bilo kojeg drugog sistema. I u „demokratskim“ zemljama, gde ljudi biraju slobodno, a glasove prebroje volonteri bez ikakvih trzavica, to deluje kao sloboda da birate šta ćete jesti – ali u Mekdonaldsu. Ako biste da jedete u narodnoj kantini ili piceriji, e to ne može, evo vam jelovnik Mekdonaldsa pa birajte do mile volje!
To jest, svi su izbori u okviru nepravednog kapitalističkog sistema u kojem je malom čoveku dupe uvek pozadi, kako god da se okrene.
Češće se pominje druga mana predstavničke demokratije, ona da deset nobelovaca može da bude preglasano od strane jedanaest idiota. Kod nas se zamerka prevodi ovako: deset informisanih i zainteresovanih građana može da bude preglasano od strane jedanaest dezinformisanih, sluđenih propagandom.
Dalje, sa dobrim razlozima se veruje da u glasačkoj kutiji završavaju listići iz bugarskih vozova, plodovi ucena, „uvezenih“ i mrtvih birača, onih koje birač nije sam popunio jer glasa od kuće ili pak peglanih, na divljaka ubačenih listića.
***
Ali, šta kad, čak računajući propagandu i marifetluke, postoji sumnja da su glasovi tačno zbrojani? Kad dakle ni brojku nemamo kao cold fact, a stvar više nije proverljiva ili vlasti naprosto ne dozvoljavaju da se proveri?
Tada se od proste računske operacije pravi saga i svako može da tvrdi šta mu je volja („mi smo u stvari pobedili, ali oni lažu“). Tj. za razliku od onih država gde se sukobljavaju tumačenja brojki, kod nas ni sama brojka ne egzistira kao javna činjenica na koju bi se, kao takvu, ljutile jedino budale.
***
Utoliko, mislim, tuču brojkama volimo da prebacimo na ulicu. Pa tamo se sve vidi, zar ne? Ima dronova i čuda, da se u glavu izbroji, a i svako može da prošeta kroz masu i vidi koga je više!
Ali ne lezi vraže. Prvo, i uz čuda tehnike brojanje zahteva sistematičan i mukotrpan rad. Drugo, čoveka masa ponese, tu je deo nečeg važnijeg pa bi, ljudski, hteo da to nešto važnije bude što veće jer to kanda dobro govori i o samom čoveku.
Treće i ključno, uprkos slikama, dronovima i čudima, naš će MUP izbrojati na Slaviji 34.000 ljudi. Prvi među nama će reći da je i to velikodušno i pitati „pa znate li vi koliki je sever Zvezdinog stadiona“ (!?). Ekipa Informera će, sa ruba nervnog sloma, brojati tačkice i tvrditi da je to jedva 20.000 sa sve slučajnim prolaznicima.
(O razlikama između prostog laganja i stanja u kojem se sasvim rastače osa istina-laž neka čitalac vidi kolumnu „Moj ferari kojeg nemam“.)
***
Rekosmo, slučajne greške ili namerne podvale u brojanju ne utiču na samu brojnost i prebrojivost, isto kao što tvrdnja da je Zemlja ravna ploča ne utiče na stvarni oblik Zemlje. Ali greške i podvale mogu da utiču na tzv. javno mnjenje.
Nema kod nas valjda nijednog ratnog zločina u istoriji u kojem se dvosmerno ne laže o broju stradalih – iz „naroda-dželata“ se brojka umanjuje, iz „naroda-žrtve“ se uvećava. Jasenovac, deca u opsadi Sarajeva, silovane Albanke na Kosovu, bombardovanje SRJ… uvek je isto.
Suprotno logici bojnog polja, ovde se navija da je „naših“ mrtvih što više, a „tuđih“ mrtvih što manje.
Uzgred, ko hoće da bude u sendviču dva šitstorma, neka se samo usudi da broji tačno i da broj posmatra kao cold fact. Smesta će mu na kičmu sesti i oni koji bi da brojka bude veća i oni koji bi da brojka bude manja. Važi za ratne zločine, ali i za naše talase protesta protiv vlasti.
***
Drago mi je što je taj nezahvalan posao u našoj čaršiji na sebe uzeo Arhiv javnih skupova, grupa entuzijasta koja daje najbolje procene brojnosti skupova. To znam tako što sam ih, u početku, proveravao. Recimo, ima snimak cele kolone koja prolazi ulicom pa uzmem i brojim, i to uvek bude onako kako su rekli.
To znači da tumačim i priznajem tumačenje jedino brojke od oko 180.000 ljudi na Slaviji prošle subote.
Tumačenje je kratko. Prvo, to je baš mnogo ljudi, višestruko više nego što prvi među nama okupi korbačima, autobusima i lanč-paketima. Drugo, to sve je manje važno jer su „veličanstvene“ slike odaslate, video je svako ko je hteo, a za onoga ko veruje tačkastom softveru Informera ionako nema nade.
Niko ne treba da se udubljuje u ubeđivanje o ovim brojkama, da stoga gubi živce, ali ni da se uljuljka i raspilavi ukoliko je na strani te ogromne mase, tih 180.000 ljudi.
Važnije je da se brojevi sliju u glasačke kutije i da ta brojka postane neoboriva hladna činjenica. Posle neka tumači kako je kome volja, ko iz TV studija, ko iz TV sobe u Zabeli.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

