Koste, kosti i kosturi 1Foto: Stanislav Milojković

Već me neko vreme prijatelji do čijeg ukusa držim huškaju da pogledam seriju Kosti, ja sam međutim odolevao pritiscima zbog predrasude da iz Nazareta i Banjaluke ne može doći ništa dobro.

Ne zato što bi Banjaluka bila veća provincija od Beograda – tu je mrtva trka – nego zato što sam (ne bez osnova) sumnjao da je u Carstviju Dodikovom moguće snimiti bilo šta osim limunada zaslađenih sirupom za kašalj.

Na kraju sam pokleknuo pred pritiscima i odbindžovao seriju. Pokazalo se da sam bio u žestokom krivu i da seriji „Kosti“ (scenario Nikola Pejaković, režija Saša Hajduković) osim Bjelinih „Senki“ nijedna tzv. beogradska serija ne može ni prismrditi.

Tandem Pejaković-Hajduković je razložno pribegao dobitnoj dramaturgiji – otimačina, pucačina, jebačina, s tim što je – pretpostavljam zbog pravoslavnosti podneblja – jebačina sporadična, i poprilično diskretna.

Ali su zato pucačina i otimačina baš onako eksplicitne. Za razliku od sličnih stranih i domaćih uradaka, „Kosti“ imaju „dubinu“, na momente i metafizičku, a imaju bogme i debelo utemeljenje u realnosti unutar koje je serija snimljena.

Hoću da kažem – meci (i pajseri) ispaljivani u pojedinim epizodama jesu manevarski, ali su filmski dubleri bojevih republičkosrpskih metaka i pajsera.

Serija vrluda kroz meandre života i priključenija dvojice Kosta, Govoruše i Gajića, a kao vezivno tkivo njihovih temeljno poremećenih života nastupa otac Dragan (igra ga Pejaković), tipičan bosanski pop koji ima netipičnu popadiju – narkomanku, pride HIV pozitivnu.

Koste, kosti i kosturi 2

Konci sudbina oca Dragana i obaju Kosta nalaze se u rukama bosanskih društvenopolitičkih i biznis dripaca, kolega i jarana, koji paradržavno-poslovne sastanke i dogovore oko otimačina održavaju u kafanama, posle kojih sve završava gde – kako gde – na dernecima sa ždranjem jagnjetine, lokanjem rakije i karanjem kurava.

Konci, pak, sudbina parapolitičkih i paraposlovnih republičkosrpskih dripaca nalaze se u rukama svemoćnog i sveznajućeg „Engleza“, inostranog nadzornog organa, koji dripcima dozvoljava da srbuju, pucaju, karaju i otimaju, ali samo dok igraju onako kako on svira.

E, tu počinje ona metafizička dubina o kojoj sam govorio, jer je čemerna atmosfera u koju nas „Kosti“ i iz epizode u epizodu uvode istovetna – jedan na jedan, što rekli klinci – čemernoj atmosferi čestitosti i siromaštva tzv. običnih ljudi (oličenih u Govoruši) i pokvarenjačkog bogatstva tzv. elite (oličenih u Gajiću) koji u oba slučaja završavaju u zločinu, sa „obrnutim preznacima“.

Ali kad se nešto uradi dobro – kao što su urađene „Kosti“ – onda i greške izađu na dobro.

Mislim tu na grotesknog „Engleza“, primerenijeg Sin City-ju nego Banjaluci, koji – za razliku od đanki-popadije koja se uklopila – štrči iz naturalističkog okruženja.

Loše napisana ulogu koju je Dragan Mićanović briljantno odigrao. I to je moguće. Must see, što reko „naš narod“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari