Prosu se, cenjeni publikume, danas, to jest juče, vest da je Nenad Čanak, uz asistenciju telohranitelja, umlatio nekog čoveka, u sitne sate, ispred izvesne kafančine u Novom Sadu. Razumljivo, tabloidi su, bez preteranog upuštanja u činjenično stanje, momentalno podigli paklenu graju s naročitim akcentom na autonomašku dimenziju, za sada nedokazanog incidenta.

Ako im je verovati, Čanak je urlao: „Ubij pičku beogradsku i udri stoku, ne može on tako da se ponaša u mom Novom Sadu.“

Ne bih, da kažem, bilo šta da prejudiciram, neka se istragom bave istražni organi. Kanda, međutim, da u sve raspomamljenijoj tabloidnoj histeriji nazirem tragove politizacije. Prenoseći vest o tuči, redakcije tabloida kao da poručuju: Evo do čega dovodi autonomaštvo! Em hoće da otcepi Vojvodinu, em tuče goloruke Beograđane. Pa vi sad vidite.

Dokaže li se da je Čanak zaista tukao rečenog Beograđanina, morao bi da odgovara najpre zato što nedodirljivih ličnosti ne sme biti, a potom jer bi to u suprotnom dalo loš primer ostalim političarima, koji se, za sada, ipak uzdržavaju od fizičkog obračunavanja sa građanima. Što ne znači da uskoro neće početi. Tabloidi su, naime, pravi rasadnici nasilničkih ideja i (naročito) nasilničkih ideologija, a znamo da političari vole da kopiraju jedni druge. Evo, recimo, svojevremeno je Tadić negde zapevao, njegov primer su odmah sledili Dačić i Nikolić, a o Dinkiću, tom maltene profesionalnom muzikantu bolje je i ne govoriti. Tako to ide u društvima ogrezlim u žurnalizam, senzacionalizam i bedu.

Danas, recimo, na prvoj strani osvane vest o spektakularnom samoubistvu, sutra eto ti tri samoubistva ili bar nekoliko pokušaja. Objaviš prekosutra, sve u cilju „pravovremenog informisanja javnosti“, detaljnu fotoreportažu o nekom porodičnom pokolju i uopšte te ne brine što mnoga ucveljena supruga i razočarani muž, pročitavši „vest“, pomisle sledeće: A što i ja ne bih tako onog moga, to jest onu moju.

Kafanske tuče se, cenjeni publikume, nažalost često događaju. I sam sam vam, iako ne naročito nasilan, silom prilika učestvovao u nekoliko i, najčešće, izvlačio deblji kraj. Pa šta? Ništa! Život je išao dalje. U ozloglašeno Titovo vreme takvim stvarima ne samo da se nije bavio CK SKJ, nego ni ozbiljne novine. Sve je bilo prepušteno kadijama za prekršaje. Koji su, vanideoloških stvari što se tiče, sudile kao Jevrosima majka, dakle – ni po babu ni po stričevima. Svim učesnicima u kafanskoj tuči odrapili bi isto, dal’ malo zatvora, dal’ malo novčane kazne, i bog te veselio. Demokratija nas je nekako razmazila, omekšala, ne znam kako da to nazovem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari