Tamo negde, sedamdesetih godina prošlog veka, u zlatno doba političkih viceva, prepričavala se sledeća šala komika: Ide tako bugarski aparatčik Sofijom po sunčanom danu, na temperaturi od trideset pet stepeni i naleti na poznanika pod otvorenim kišobranom. Šo rabotiš, mori, kaže aparatčik? Misliće ljudi da si lud. Jok, mori, odgovara mu poznanik. Misliće da si ti lud. U Moskvi pada kiša.
Godine su prošle, Bugarska se nekako otrgla moskovskoj kontroli, postala članica EU i NATO, a onda su neki ovdašnji dilberi pomislili da bi bilo jako dobro da ulogu Bugarske preuzmemo mi. Pojedinci su čak otišli korak dalje od Todora Živkova i njegovog Politbiroa; predlagali su da Srbija postane punopravna članica Ruske Federacije. Ruska Federacija, delikatna kakva je, napravila se da nije čula taj predlog, ali rusoentuzijazam nije splasnuo. Naprotiv. U susretima sa kremaljskim glavešinama, naši rusofili su toliko napadno ispoljavali sveslovenske emocije da je Vladimir Vladimirovič, lično, popreko, to jest kao budalu, gledao jednog ovdašnjeg državnika koji se posle požalio Ocu nacije. Takođe lično.
Elem, rečeni Vladimir Vladimirovič je u nedelju pobedio na predsedničkim izborima i kroz suze proglasio pobedu. Više se, bogme, ta pobeda slavila po Beogradu i srpskim palankama nego, ako izuzmemo pobednika i njegovo društvo, u Rusiji. Srećna okolnost je što je u Moskvi nije padala kiša. Inače bi put do ruske Ambasade u Beogradu bio popločan kineskim kišobranima.
Ovako kontaju rusofili: sve dok je Vladimir Vladimirovič na vlasti, Kosovo će biti naše, istina u preambuli, ali preambula je jedino važna, preambula je jedino čvrsto tlo na pučini antisrpske realnosti. Ja sam svojevremeno, još kada je ustavnoreferendumska krađa bila u jeku, ukazivao na neke propuste ustavopis(a)ca. Zašto su zastali u vizionarstvu, zakerao sam. Zašto nisu ustavom propisali da prosečan životni vek u Srbiji bude osamdeset godina, prosečna plata 2.500 evra, a da u bolnicama uvek bude lekova i hirurškog konca. Sad ću da vam kažem zašto su to propustili da urade. Očekivali su, naime, da nam sve to obezbede Putin i Rusi, u znak zahvalnosti za našu ljubav i lojalnost. Nezgodno je, međutim, što široka, ruska, slovenska duša postoji samo u ruskim romanima iz XIX veka. Još je, da tako kažem, nezgodnije što vreme u kome su nastajali veliki ruski romani, postoji još samo u Srbiji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

