Borut Šeparović: Ispričavam se za pesimizam 1Foto: Youtube

Borut Šeparović stari je poznanik bitefovskoj publici. NJegova predstava Fragile osvojila je nagradu publike 33. Bitefa, dok je A gde je revolucija, stoko?, na 47. izdanju ove manifestacije, dobila specijalnu nagradu.

Šeparovićev novi autorski projekt Mladež bez boga, u izvođenju Zagrebačkog kazališta mladih i Montažstroja, prikazuje omladinu bez orijentacije, bez stava, bez građanske hrabrosti, egoističnu, ravnodušnu i bezdušnu. Mladež bez boga roman je Edena fon Horvata od koga je počela gradnja ove predstave iz koje je kao paralelni projekat nastala i regionalna muzička kompilacija sa različitim autorima.

Naime, Montažstroj, ZKM, PDV i Ravno do dna krajem prošle godine organizovali su konkurs za muzičare u pravljenju autorske kompozicije pod naslovom Mladež bez boga i na taj način učestvuju u društveno angažovanom kulturnom projektu. Pošto je poziv za natječaj i dalje otvoren jer se planira Mladež bez boga: Volume 2, organizatori podsećaju da kompozicija može nositi i naziv „na materinjem jeziku glazbenika ili jeziku vlastitog stvaralaštva – na primer Omladina bez boga, Mladina brez boga, Jugend ohne Gott, Youth without God, i tako dalje“. Intervju sa Borutom Šeparovićem bio je ipak fokusiran na njegov novi teatarski poduhvat.

* Šta vas je privuklo romanu „Mladež bez boga“?

– Projekt ima zanimljivu pozadinu. U ishodišnoj varijanti, meni je taj roman predložila moja beogradska kolegica Anja Suša, koja ga je trebala režirati u Zagrebu u produkciji Montažstroja. Prijavili smo projekt hrvatskom Ministarstvu kulture i Gradskom uredu za kulturu, ali, nažalost, na kraju nismo uspjeli uskladiti termine za realizaciju. Kako je projekt već bio prijavljen, netko ga je morao napraviti. Tako da je Anja, zapravo, kriva – u najboljem smislu, naravno. Ona je odabrala temu, a ja sam to nažalost onda odradio; kažem nažalost, jer bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi ona režirala taj komad. Sjećam se da mi je rekla: „Omladina bez boga, jesi li to kad čitao? To je prevedeno još u Jugoslaviji“. Odgovorio sam da nisam, a onda sam našao da u Hrvatskoj postoji prijevod iz 1939, što znači samo dvije godine nakon što je objavljen original u Nizozemskoj, pod nazivom Mladež bez boga. U NJemačkoj roman nije bio podoban nacističkom režimu. Pročitao sam ga, i od toga je sve krenulo.

* Imali ste nameru da organizujete i radionice?

– Postojala je i ideja da se pokuša rad s mladima u školskom sustavu, da direktno propitamo njihove vrijednosti, možda i da utječemo na neke od njih, ali za to nismo dobili novac. Nažalost, ja sam taj projekt predao Ministarstvu kulture pod nazivom Mladež protiv fašizma (smijeh)… Pretpostavljam da sam mogao staviti neki drugi naslov, ali kako smo svi mi danas, u Hrvatskoj i šire, barem deklarativno antifašisti, namjeravao sam provjeriti kako to funkcionira. Jer, u stvari, danas svi pričamo o antifašizmu, mada često ne znamo o čemu zapravo govorimo, niti tko su današnji fašisti. Vjerujem da je od toga mogao nastati ozbiljan kulturni projekt za mlade financiran iz EU fondova, ali se to, eto, nije desio. Tako da Anja i ja nažalost nismo napravili planirane radionice, ali smo tijekom rada na projektu upriličili neke koje su – recimo – skromne pilot verzije onoga što je prvobitno zamišljeno.

* Zašto ste radnju romana smestili u sadašnjost, da li ste našli neke paralele između tog vremena narastajućeg fašizma i današnjeg?

– Bilo bi legitimno baviti se Fon Horvathovim romanom i kao povijesnim, ali meni taj pristup u umjetničkom, a i u političkom smislu, nije bio sasvim privlačan, mada bi to bila odlična školska lektira, što smo i utvrdili na nekoliko tribina koje smo s tim u vezi održali. Bilo mi je zanimljivo da to adaptiram i vidim što je, i tko je, Mladež, odnosno Omladina bez boga danas. Ova predstava počinje ondje gdje Fon Horvathov roman završava. U tom procesu adaptacije, uz pomoć Ivane Vuković od Fon Horvatovog je romana došlo do mojeg autorskog projekta, gdje je ključan moment postala knjiga Heroji Franca Berardija Bifa a, moram reći da je i to knjiga koju mi je Anja Suša uvalila, doduše u nekom sasvim desetom kontekstu. Međutim, meni je ta knjiga bila zanimljiva zbog toga što govori o masovnim ubojicama koji na kraju izvrše samoubojstvo, a onda sve to stave u medije. Ta je knjiga postala vrijednosna odrednica komada; ona povezuje doba nacizma i današnje društveno-političke neoliberalne paradigme koje bih ja opisao u osnovi kao socijalni darvinizam. U tome sam pronašao zajednički nazivnik, odnosno, vrijednosti koje prevladavaju, kako u školskom sustavu, medijima, tako i u obitelji. Jednostavno, s tim se odrasta – to je normalno – da jači pobjeđuje slabijeg. To je osnova mog autorskog projekta koji je, inače, hibrid svih ovih navedenih izvora. Publika će uostalom vidjeti pa, možemo i o tome diskutirati.

* Na koji način vam je za projekat bio važan esej „Masovno ubojstvo i samoubojstvo“ italijanskog levičara Franka Bernarda Bifa koji postavlja pitanje „šta učiniti, kad se više ništa ne može učiniti?“

– To je ključno pitanje, o tome je predstava. Naročito kada stvari promatramo iz perspektive ljevičarske priče, jer ako odatle čitamo Bifa, to izgleda dosta mračno. Ova predstava otvara pitanja konformizma, impotentnosti i depresije. Prije svega (kulturne) ljevice. Onih koje ta digitalna fašistička mladež naziva liberalima i kulturnim marksistima. Bifo se ispričava za svoj pesimizam, tako da se i ja ispričavam za pesimizam ove predstave; ona nije nimalo optimistična. Možda je čak i morbidna. Mogli bi je nazvati i antisocijalnom predstavom o darvinizmu ili tako nešto. Možda sam ciničan, a možda i nisam…

* Na tragu tog nihilističkog pitanja „šta učiniti, kad se više ništa ne može učiniti?“, vi ste elaborirali i predatorski kapitalizam danas. Mislite li da je možda levica delom odgovorna za njegov rast?

– Kapitalizam je oduvijek bio predatorski. Ne samo danas. Ne znam da li je ljevica odgovorna. Odgovorni smo svi. Koliko lijevo danas zvuče vrijednosti poput antiimperijalizma, zaštite okoliša, odgovornih tržišta, radničkih prava, društva bez ovisnosti, zakona i reda? Jer upravo to su vrijednosti (uz etničku autonomiju i zaštita kulture i nasljeđa) u čije je ime ubijao Brenton Tarant na Novom Zelandu. LJevica zapravo nema odgovor ni narativ koji bi komunicirao s masama, s kojima je ona u stvari izrasla u drugoj polovici 19. i sigurno u prvoj 20. stoljeća. Tijekom 20. stoljeća lijeva ideja i masa toliko su se udaljile da čak više ne idu u istu rečenicu. To su teze te lijeve salonske elite, koje su vrlo točne, ali koje osim kritike ne nude previše. Tako i ova predstava možda promašuje poantu; ona, kao i većina građanskog kazališta, samo nešto kritizira, a što i kako dalje, mi koji smo ju stvarali – nemamo pojma. Ta predstava ne nudi nadu ni odgovore. Ni ja ne znam što bih vam rekao. Zvučim mračno, ali to je tako. Ta predstava nudi beznađe.

* Pa, onda da ne gubimo stilsku povezanost, još jedan citat Bifoa koji izdvajate, kaže da se od kapitalizma može spasiti jedino ako smo mrtvi ili ako spavamo.

– Vrijeme spavanja (baš kao i smrt) je svojevrsna zadnja barijera, džep u koji kapitalizam ne može prodrijeti. Čim se probudite, u žrvnju ste. Evo, recimo, vi sad dok razgovaramo komadić svog vremena iznajmljujete svom poslodavcu i svaki put iznova pregovarate o uvjetima iznajmljivanja ukoliko niste u stalnom radnom odnosu. I ja isto tako sad rentam svoje vrijeme, i tako mi prodajemo te komade svog vremena i stalno smo u tom pogonu. To je ono što Bifo konstatira, taj prekarni rad. Pošto ja kao slobodni umjetnik nikad nisam bio u stalnom radnom odnosu, dobro znam što znači iznajmljivati sebe, komade svoga vremena, i tako funkcionirati. Bifo to vrlo ozbiljno analizira i tako, u stvari, dolazi do tih ideja, da jedino kad spavaš, kad te više nema, možeš izaći iz te logike. To je paradoks, Bifo to gura do ruba, ali ima nešto u tome, jer jednostavno nema te metapozicije, nema utopije kao otoka na koji ćemo isplivati i spasiti se; takav otok čak više ne možemo ni zamisliti. I to je zapravo najveći problem. Mi detektiramo (političku i stratešku) bespomoćnost.

* Šta vam je još bilo važno dok ste oblikovali ovaj projekat?

– Najviše sam se pitao kako pristupiti mladima. Većina se nad njima zgražava. Smeta im, kažu, što njih nije ni za što briga. Ali zar oni ne ulaze u svijet čiji je matriks jasan, a da njihov izbor često nije između crvene i plave kao u istoimenom filmu, nego zapravo nema izlaza? Samo uđu u to i plivaju, ili nestanu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.