Danas smo u poziciji ponovne borbe za stečena prava 1Foto: Nenad Rebersak

Tačno dve godine nakon premijere u zagrebačkoj Tvornici kulture, predstavu „Dama s kamelijama“ prema romanu Aleksandra Dime sina, a u režiji Senke Bulić, beogradska publika imaće zadovoljstvo da pogleda u sredu, 21. decembra, u Bitef teatru.

Senka Bulić, odvažna i briljantna glumica, rediteljka i producentkinja, prošlog novembra počastila nas je već svojom Peti Smit u predstavi/performansu „Dream of Life“ u Domu omladine Beograda, elektrifikujući tada našu snagu iz nekih prohujalih vremena u jednom lekovitom oživljavanju lika i dela naše punk heroine zauvek. Sada se Senka Bulić latila pak jednog više nego osobenog književnog lika, koji je takođe na svoj način obeležio popularnu kulturu do najnovijih vremena.

Šta vas je najpre privuklo baš ovim likovima i čuvenom romanu? Jeste li bili fan same knjige, možda nekog od mnogobrojnih filmova snimljenih po njoj, Verdijeve „Travijate“, nekog baletskog, pozorišnog uprizorenja…?

– Bilo je vrlo neobično raditi na klasičnom djelu s dosad brojnim i opernim, kazališnim i filmskim uprizorenjima. Htjela sam svakako suvremenije pristupit predlošku. Zanimalo me na koji način bi tako poznata priča funkcionirala u drugačijoj dramaturškoj i režijskoj adaptaciji. Budući da je priča više nego poznata, u ovoj adaptaciji prikazala sam je kao intimističku dramu. Izdvojila sam likove Armana i Margarite, stvarala intenzivnu, zgusnutu atmosferu. Klasicima volim pristupati na suvremeniji način, pa se u izvedbi osjeća i neposrednost performansa. Htjela sam taj uzvišeni tekst provlačiti kroz današnji rakurs tj. privatno meso samih izvođača. Zanimalo me što on proizvodi danas u meni samoj, kroz moje privatno iskustvo. Instalacija na sceni je zapravo prenesena iz mog dokumentarnog, realnog, privatnog života. Svi detalji su moji osobni. Kroz predstavu se ogoljavamo od velikog romantičnog djela do teškog Artoovskog odnosa između dvoje ljubavnika. Sama smrt ima neku vrstu opernog koda… Postavila sam je kao orkestraciju zvukova i emocija.

Ko su u stvari fatalna Margarita Gotje i Arman Dival po vama? Da li je mladić Dival uopšte manje složena ličnost od Gotjeove?

– Dosta dramaturških postupaka proizlazi iz naših glumačkih osobnosti, glasa, kretnji, gesti. Poznata priča ovdje funkcionira kao prisjećanje, iz unutarnjeg vremena protagonista. Bavila sam se raznim razinama teksta, a prvenstveno me zanimala tema odnosa intimne slobode i društvenih kontrola. Vrlo inspirativan materijal s preokupacijama iz našeg vremena. Arman Dival je u mojoj predstavi ravnopravan partner koji oscilira između filmske lirike i brutalnosti estetike Antonena Artoa do potpuno performerskih akcija. Trudila sam se pronaći jezik koji danas može funkcionirati, a da ipak zadržimo i artificijelnost govora. Izuzetan partner je Stipe Kostanić, glumac specifičnog senzibiliteta i talenta s kojim već dugo surađujem.

Da li je neki aspekt ovog romana zaista i mogao biti iščitan tek danas, dok je zapravo prethodno stalno bio zanemarivan? I da li je tek današnjica, rečju, otkrila neke mehanizme i emocije kojima se delo može razumeti na jedan potpuno drugačiji i neočekivan način od onog dotadašnjeg?

– Zanimljivo mi je uopće bilo tematizirati ljubav u kazalištu danas. Emociju iz jednog takvog uzvišenog klasičnog teksta. Pogotovo mogućnosti opsesivne ljubavi, romantične smrti. U ciničnom vremenu u kojem emotivnost doživljavamo kao slabost, pretjeranu sentimentalnost. Naglašavanjem emocija nismo zanemarili druge dileme likova, ni društvenu uvjetovanost njihovih sudbina.

Eros je od vremena Dime mlađeg do danas pretrpeo značajne promene – emancipacija žena od doba Margarite Gotje takođe je prošla kroz niz faza u XX veku. Da li bi Margaritina sudbina bila ista danas, nakon svega što se sa ženama dogodilo u međuvremenu?

– Nažalost, iako se činilo da neki dosegnuti stupnjevi slobode nisu više upitni, danas smo u poziciji ponovne borbe za stečena prava. Čini se da sva prava mogu opet biti dovedena u pitanje u ime nekih pervertiranih ideja sigurnosti, zajedništva. Još je strašnija lakoća kojom ljudi prihvaćaju gubitke vlastitih granica slobode. Mene inače zanimaju snažni ženski likovi. Igrala sam mnoge snažne ženske uloge, od antičkih junakinja, svih dimenzija njihove tragičnosti, Šekspirovih junakinja, do suvremenih tragičnih žena. Jako me privlače dramatične, destruktivne sudbine. I glumački i redateljski sam se bavila ženama iz opusa Elfride Jelinek, igrala sam DŽeki, režirala predstavu Rozamunda, volim način na koji se Jelinekova bavi ženskim arhetipovima u suvremenom ključu… U „Dream of Life“ sam se bavila Peti Smit, važnom umjetnicom našeg vremena, iznimnim životom.

Usput, kakva je muzika u predstavi „Dama s kamelijama?

– Zvuk predstave je zapravo rađen od naših glasova, sve je strukturirano na našim organskim zvukovima, nema neke velike lirske orkestracije koja bi služila nekom ukrašavanju ili potcrtavanju odnosa, sami naši glasovi i emocije su glazba predstave i zato smo na mikrofonima kroz cijelu predstavu. Iako zapravo to donosi neki operni kod u suvremenom ključu. Bavila sam se Peti Smit i naravno da se i u predstavi „Dama s kamelijama“ referiram i na nju jer je to dio moje privatnosti.

U godini za nama, izgubili smo mnoge heroje, ali je jedan od njih i dobio za sve nas! Kako razmišljate o tome što su od nas otišli Bouvi, Prins, Leonard Koen, a kako o Dilanovoj (zasluženoj!) Nobelovoj nagradi? Usput, kako komentarišete činjenicu da je upravo Peti Smit – u Dilanovom odsustvu – izvela njegovu „A Hard Rain’s a-Gonna Fall“ na ceremoniji dodele nagrade u Stokholmu?

– Zbilja godina velikih gubitaka, ljudi koji su – kako u predstavi „Dream of Life“ navodim – transformirali vrijeme, koji se nisu prilagođavali. Imala sam sreću da su u mom formativnom razdoblju svi koje ste spomenuli, a i mnogi drugi, bili ključni i za moje transformacije. NJihovo vrijeme se sigurno neće ponoviti, ali ostaje izuzetan opus. Peti Smit je recimo jako aktualna u vremenu urušenih sloboda, vremenu koje ponovo traži mogućnosti slobode nakon što smo mislili da su neka elementarna pitanja apsolvirana. Divno je pjevala na dodjeli Nobela, divno je to što se zbunila. Što je upravo onakva kakva je uvijek bila, čista i velika, topla i revolucionarna. Subverzivna, rekla bih, toplinom koju nosi.

Najzad, mislite li da će lepota, kojom se bavite i sami – te dakle predivne knjige, pesme, predstave, muzika, kulturni pokreti i pre svega ličnosti koje ih stvaraju i nose – zaista nekako moći da spasu ovaj naš današnji svet?

– Mislim da moramo povećati očekivanja od samih sebe. Uporišta koja nam najbolji umjetnici ostavljaju, stvaraju mogućnost da je i drugačija pozicija ostvariva, da se isplati rizik koji nas odmiče od konformističke komocije. Ovo je svakako uznemirujuće vrijeme, ali tražimo motivaciju i u ovakvim prilikama. Nisam sklona idealiziranju prošlih razdoblja, ne želim se konzervirati u bilo kojem tzv. Zlatnom dobu. To mi se uvijek činilo kao izgovor za odustajanje od angažmana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.