Gorčin Dizdar: Nasleđe se najbolje čuva tako što se uvek iznova stvara

Nasleđe se najbolje čuva tako što se uvek iznova stvara, mantra je kojom se vodi Gorčin Dizdar, naučnik u čijem su fokusu istraživanja stećci, srednjevekovni nadgrobni spomenici, te čuvar lika i dela velikog pesnika Maka Dizdara, koji je ostavio neizbrisiv trag u jugoslavenskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti.

Gorčin, koji nosi ime po heroju jedne od Makovih najpoznatijih pesama, značaj porodičnog nasleđa i čuvanja bogate zaostavštine stvaralačkog opusa svog dede shvatio je veoma ozbiljno, te joj pristupio odgovorno i predano. Radi to kroz Fondaciju Mak Dizdar, te Udruženje “Slovo Gorčina” na čijem je čelu, a koje organizuje istoimeni festival kulture koji je iz lokalne manifestacije izrastao u jedan od najznačajnijih i najautentičnijih regionalnih poetskih događaja.

Festival, koji se od 1971. godine održava u čast Maka Dizdara, i ove godine u južnom bosanskohercegovačkom gradiću Stocu okuplja regionalne književnike, umetnike i muzičare.

Tim povodom, Dizdar u razgovoru za Danas govori o programu festivala koji 55 godina živi san Maka Dizdara, usudu i entuzijazmu zahvaljujući kojem je Makova vizija sprovedena u delo, te stećcima kao kulturnom nasleđu koje je potrebno zaštiti i očuvati.

Razgovaramo uoči još jednog izdanja Festivala kulture ‘Slovo Gorčina’, koji i ove godine okuplja eminentne bosanskohercegovačke i regionalne književnike i umetnike. Šta nas sve očekuje u festivalskim danima i šta je to što ovo izdanje izdvaja od prethodnih?

Očekuje nas 55. izdanje festivala u čijem centru stoji predstavljanje gosta pjesnika na nekropoli stećaka Radimlja, kao i izbor najkvalitetnijeg umjetničkog stvaralaštva iz Bosne i Hercegovine i regiona na brojnim otvorenim scenama koje nude grad Stolac i njegova okolina.

Ponosni smo što će naš ovogodišnji gost pjesnik biti Zlatan Stipišić Gibonni, dok muzički dio programa pripada Rambo Amadeusu, kao i njegovom sunarodnjaku Peđi Radoviću. Predstavljamo dvije izuzetne likovne umjetnice iz Bosne i Hercegovine, Arletu Ćehić i Hannu Dujmović, a promocije knjiga, između ostalih, doživjet će Ante Tomić, Svetislav Basara, Martina Mlinarević i Nenad Rizvanović. Bit će prikazan i nagrađivani film “Fiume o Morte!” Igora Bezinovića, dok će Kristina Ljevak voditi radionicu pisanja za djecu. A ono što ovo izdanje čini posebnim jeste činjenica da su se ove godine odazvali gotovo svi umjetnici koje smo pozvali. Tako će se u tri festivalska dana u Stocu naći imena koja se rijetko sreću zajedno i na mnogo većim kulturnim događajima.

Oživeli ste i živite vizionarsku ideju svog dede Maka Dizdara. Sa strane gledajući, radite to veoma uspešno, uprkos nestalnoj podršci vlasti i birokratiji koja neretko deluje kao ‘borba s vetrenjačama’. Koliko je teško opstati i ostati veran toj inicijalnoj ideji?

To je jedna stalna borba protiv sistema u kojem kultura zauzima veoma nisku poziciju, a posebno oni rijetki primjeri koji se mogu svrstati u kategoriju “nezavisne kultue”. Bez obzira na državni značaj i tradiciju dužu od 50 godina, “Slovo Gorčina” nema nikakvih stabilnih izvora finansiranja, već ovisi prvenstveno o javnim sredstvima koja se dodjeljuju na različitim administrativnim nivoima Bosne i Hercegovine, od opštine, preko kantona, do entiteta i konačno države. Ja zaista ne bih opterećivao vaše čitatelje detaljima o mukotrpnim i neizvjesnim administrativnim procesima prijavljivanja za ta sredstva. Međutim, značajan i sve veći dio budžeta festivala dolazi iz privatnog sektora, odnosno donacija lokalnih kompanija, što je svakako pozitivan proces.

Ipak, festival je opstao i opstaje najviše zahvaljujući entuzijazmu nekoliko osoba, a najveća borba odnosi se na održavanje tog entuzijazma. Ključni adut u toj borbi je upravo činjenica da uspijevamo ostati vjerni inicijalnoj ideji Maka Dizdara da Stolac bude mjesto susreta književnika i umjetnika, ali i bogatoj pedesetpetogodišnjoj tradiciji “Slova Gorčina”.

Kako danas, nakon više od pet decenija, gledate na ulogu koju ovaj festival ima u kompletnoj bosanskohercegovačkoj kulturi, ali i Stocu koji je upravo zahvaljujući ‘Slovu Gorčina’ regionalno prepoznat kao kulturna destinacija?

Ono o čemu mogu govoriti sa sigurnošću je uloga “Slova Gorčina” u današnjoj bosanskohercegovačkoj kulturi, ili barem o tome kako mi vidimo tu ulogu. Najprije, to je jedan od rijetkih kulturnih događaja ili institucija koji su suštinski bosanskohercegovačke i regionalne orijentacije, posmatrajući cjelokupan kulturni prostor Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Hrvatske kao ne nužno jedinstven, ali sasvim sigurno duboko povezan. Potom, u savremenom kontekstu profanizacije i komercijalizacije kulture, “Slovo Gorčina” nastoji zadržati kriterij kvaliteta na prvom mjestu, radilo se tu o poeziji ili elektronskoj muzici. Konačno, “Slovo Gorčina” služi i promociji Stoca i njegove okoline kao sredine koja je izuzetno bogata kulturnim naslijeđem i turističkim potencijalom, te stvara pozitivnu medijsku sliku o gradu u kojem su nacionalne podjele još uvijek sveprisutne.

Jedan od najvažnijih elemenata festivala je regionalno relevantna nagrada ‘Mak Dizdar’ koju dodeljujete mladima za neobjavljenu zbirku poezije na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku. Koliko je zapravo važno dati glas i prostor novim mladim glasovima?

O značaju nagrade najprije govori činjenica da smo ove godine dobili rekordnih 140 prijava iz cijelog regiona, a potvrđuje to i spisak imena bivših dobitnika nagrade “Mak Dizdar”: Miljenko Jergović, Zilhad Ključanin, Mile Stojić, Almin Kaplan, Džemaludin Latić, Admiral Mahić, Goran Simić, Diana Burazer, a posljednjih godina i Luca Kozina, Anita Pajević ili Adnan Bratić… Sve su to imena koja su ostavila, i još uvijek ostavljaju veći ili manji trag u regionalnoj književnosti. A upravo ova nagrada bila je njihov prvi korak u svijet književnosti. Zbog toga mislim da je veoma važno održati ovu tradiciju i stvarati uslove za prepoznavanje novih pjesničkih glasova.

Srednjovekovna Bosna nije samo Makova, nego i vaša okupacija. Koliko je činjenica da ste s njom, kroz delo i ostavštinu svog dede, upoznati od malih nogu uticala na to?

Ponekad poželim da me je tema zaobišla! (smijeh) Tokom studija filozofije i njemačke književnosti na Univerzitetu Oxford sam imao mnogo interesa, ali srednjovjekovna Bosna tu nije bila centralna. Tek kasnije, na doktorskom studiju interdisciplinarnih humanističkih nauka na Univerzitetu York u Torontu sam se ozbiljnije okrenuo toj temi koja me je pratila tokom čitavog života. Razlog je bio taj što sam u svjetlu savremenih filozofskih, književnih i historiografskih teorija veoma jasno uvidio širi značaj tematike srednjovjekovne Bosne i stećaka kao “marginalnih” pojava koje često otkrivaju zanemarane ili potisnute aspekte većih političkih i kulturnih centara.

Koliko su stećci generalno istraženi, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u susednim zemljama? I šta je to što vas fascinira toliko da su upravo stećci tema vaših istraživanja?

Posljednja sistematska istraživanja fenomena stećaka u cjelini vršena su tokom šezdesetih godina – mislim da to dovoljno govori o situaciji. Velikim dijelom se još uvijek oslanjamo na rezultate, pa i zaključke koje su donijeli istraživači iz tog perioda. U međuvremenu, desili su se neki revolucionarni teoretski preobrati u gotovo svim društvenim naukama, koji nam omogućavaju da materijalnu kulturu posmatramo na sasvim drugačiji način. Dakle, stećcima je potrebno mnogo više empirijskih istraživanja i savremenih teorijskih osvrta da bismo ih mogli smatrati adekvatno istraženima.

Mene su lično najviše fascinirali njihovi reljefni ukrasi, odnosno ikonografija, koja još uvijek predstavlja veliku zagonetku, s obzirom da se simboli poput podignute ruke, rascvjetalih krstova ili kola teško mogu uklopiti u uobičajene obrasce srednjovjekovne kršćanske umjetnosti na istoku ili zapadu.

Prošle godine ste, u sklopu šestomesečnog projekta ‘Stećak.Map’, povezali mlade iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore koji su mapirali više od 250 stećaka. Možete li nam reći nešto više o značaju ovog projekta, naročito kada uzmemo u obzir da su stećci teritorijalno-kulturološki, a ne etnički fenomen, iako nas etnički i oni uspevaju posvađati?

Prošlogodišnji projekat, realiziran uz pomoć Western Balkan Funda, bio je zapravo treći nastavak višegodišnje inicijative, u sklopu koje je uz volonterski rad mladih mapirano i dokumentovano više od 300 lokaliteta stećaka širom BiH, uz niz dodatnih aktivnosti kao što su čišćenja lokaliteta, postavljanje turističke signalizacije i info-znakova, razni kulturni i umjetnički događaji vezani za stećke i slično. S obzirom da smo radili u različitim etničkim zajednicama, fokusirali smo se najviše na stećke kao zajedničko kulturno naslijeđe koje treba očuvati i zaštititi, bez previše rasprave o njihovom historijskom kontekstu i značaju, čija tumačenja se često radikalno razlikuju i potencijalno dovode do sukoba.

Što se tiče značaja projekta, s obzirom da se gotovo čitav život bavim projektima u kulturi, mogu reći da je najvrijednije to što je povezao mlade ljude iz različitih gradova i etničkih zajednica i pokazao im da uz pomoć mobilnog telefona i malo entuzijazma mogu aktivno doprinijeti očuvanju svog lokalnog kulturnog naslijeđa. Kada se povede još jedna od mnogih beskonačnih rasprava o pitanju “čiji su stećci”, ja volim reći da bi mi bilo najdraže kada bismo se takmičili u tome ko će ih bolje očuvati i zaštititi.

Etnički i nacionalni identitet često su nam u fokusu, čak i kada razgovaramo o umetnosti koja je daleko iznad toga i koja spaja ono što politika razdvaja. Doživeli ste to i kada je reč o Maku. Zbog čega je to tako?

Naša gotovo cjelokupna društveno-politička struktura, pogotovo u Bosni i Hercegovini, temelji se na razgraničavanju etničkih i nacionalnih teritorija, kako onih fizičkih, tako i mentalnih. U periodu Jugoslavije postojalo je barem neko nastojanje da se dođe do zajedničkih odgovora i kompromisa između različitih pozicija. Danas, kada su sve političke strukture, naučne institucije i mediji podijeljeni državnim, a u Bosni i Hercegovini dodatno i etničkim granicama, uz vrlo malo međusobnog dijaloga, neminovno je da dolazi do provincijalizacije i dominacije pitanja etničkog i nacionalnog identiteta. Tako su i Mak Dizdar i stećci u fokusu javnosti gotovo isključivo onda kada se raspravlja o njihovom nacionalnom ili etničkom identitetu, odnosno karakteru. A umjetnost je kompleksan fenomen koji je oduvijek znao služiti i razdvajanju, koliko i spajanju. Što bi Mak rekao u jednoj pjesmi: “Tamo gdje su psalmi / tu su i prokletstva”.

U tom kontekstu koji je značaj ‘Slova Gorčina’ i kako vidite njegovu budućnost?

“Slovo Gorčina” je jedan od rijetkih primjera festivala ili kulturnog događaja koji eksplicitno nastoji prevazići etno-nacionalne granice, tako što se fokusira na kvalitet umjetničkog, primarno pjesničkog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini i tom famoznom “regionu”, koji uključuje Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Hrvatsku, a nažalost najčešće isključuje Sloveniju, Makedoniju, Kosovo i druge države. Dakle, on nastoji stvoriti jedan mikrosvijet koji odražava i održava još uvijek snažne veze između kultura ovih država, koje opstaju koliko zbog zajedničke političke prošlosti, toliko i zbog zajedničkog ili barem međusobno potpuno razumljivog jezika. U tom kontekstu je sasvim prirodno da se nagrada “Mak Dizdar” dodjeljuje autorima koji pišu na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku, i uvjeren sam da svi autori koji se prijave na ovaj konkurs razumiju da to nagradu čini mnogo vrijednijom. Vjerujem da ovakvi mikrosvjetovi trebaju opstati kao klice moguće budućnosti, ili u najmanju ruku kao podsjetnici da je moguće razmišljati na drugačiji način. Festivalu želim da u trenutnom obliku opstane i idućih pedeset godina, da se u potpunosti profesionalizira i, ako to uslovi budu dozvoljavali, da produži trajanje na više od tri dana.