INTERVJU Goran Dević, reditelj filma „Paviljon 6“: Ne primjećujem da smo izašli pametniji iz kovid pandemije

„Paviljon 6“ nam nudi intimne razgovore ljudi koji čekaju u redu za vakcinaciju protiv kovida. Film nas vraća u 2020. godinu, i prvi dolazak leka protiv korone, koji i pored velikih redova, nije ulivao puno poverenja ljudima.

Kako su na sajtu Beldocsa opisali – Iskreni razgovori ljudi koji čekaju u redu za vakcinaciju otkrivaju dezorijentisanost i skepticizam koji je obeležio zajedničko iskustvo pandemije. Služeći kao kolektivna terapija za postkovid eru, ova humoristička i ljudska slika jedinstvenog trenutka u vremenu podseća na to koliko smo kao ljudi povezani i izdržljivi pred izazovima bez presedana.

Reditelj filma Goran Dević je jedno od interesantnijih imena novog hrvatskog filma, i pored nekolicine dokumentarnih filmova, pamtimo ga i po igranom filmu „Crnci“ koji je 2009. godine osvoji Zlatnu arenu za režiju na filmskom festivalu u Puli.

Sa Devićem smo popričali, kako o filmu „Paviljon 6“, tako i o svemu onome što jesmo i što nismo naučili 5 godina nakon pandemije korona virusa.

Kako ste rešili da se bavite ovom temom, odnosno da li je oduvek postojala tendencija da se sa temom kovida i čekanja za vakcinu zahvati neka veća i dublja priča?

Kad je kovid počeo imao sam neki samonametnuti pritisak da moram snimiti film koji bi pokazao to razdoblje. Imao sam osjećaj da sam dužan napraviti tako nešto, no sve molbe za snimanjem na medicinskim odjelima bile su mi odbijene. Imao sam želju napraviti film koji bi pokazao koliko je bitan javnozdravstveni sistem koji još uvijek imamo i kako bi potpuno privatizirano zdravstvo bilo katastrofa za građane, no dozvolu za snimanje nisam dobio.

Ovaj film je nastao slučajno. Supruga me zamolila da njezinu majku otpratim na cijepljenje jer se bojala gomile ljudi u velikom prostoru. No, nakon deset minuta bilo mi je jasno da moja pratnja nije bila potrebna. Moja punica u hipu se sprijateljila sa drugim gospođama u redu i nakon nekog vremena prijateljski su razgovarale. To mi se činilo velikom temom za film. Činjenica da mi u ovim krajevima vrlo lako u javnom prijevozu ili na sličnim mjestima započinjemo komunikaciju sa potpunim strancima mi se oduvijek filmski sviđala i to je bio motiv da krenemo u ovo snimanje.

Kako ste uopšte tehnički snimili film, odnosno došli do ljudi koji su želeli da pričaju? Neke scene deluju poput “skrivene kamere” ili rijalitija jer ljudi govore iskreno o nekim stvarima koje možda ne bi voleli da javno kažu?

Tehnika snimanja je bila vrlo jednostavna i transparentna. Ja bih se kao civil ubacio u redove i kad bih primjetio zanimljive ljude komunicirao bih sa njima kao građanin koji također čeka u redu. Kad bih procijenio da je pogodan moment predstavio bih se, objasnio ljudima da snimam film te ih zamolio da sudjeluju u njemu. Ukoliko bi odgovor bio potvrdan naš tonac bi na ljude stavio stavio mikrofon, a mi bi ih kamerom, nenametljivo, pratili idućih pola sata ili koliko je već vremena bilo potrebno da stignu na red.

Plod te tehnike je da su snimani građani koji su pristali participirati, da imamo savršen zvuk dijaloga, a pošto smo snimali sa distance gledatelji mogu imati dojam skrivene kamere što mi je i bila namjera. Ono što je kod te metode dobro je da smo snimali samo ljude koji su mi u startu bili filmični i interesantni. Nismo snimali bez veze.

Kroz razgovore sa ljudima u redu, razotkriva se i duboka sumnja prema vakcinaciji. Da li mislite da su pandemija i krizna komunikacija dodatno produbile nepoverenje u institucije na Balkanu?

Mislim da to nije svojstveno samo nama na Balkanu. Mislim da je nepovjerenje u znanost i medicinu globalni fenomen.

Da li ste tokom snimanja razgovora sa ljudima u redu za vakcinaciju otkrili nešto neočekivano ili možda dobili uvid u nešto što vas je posebno iznenadilo ili pogodilo?

Pomalo neočekivano mi je samo da se to nepovjerenje u medicinu nije zadržalo samo na pacijentima, ima ga i među medicinskim osobljem gotovo u istom postotku kao i u općoj populaciji.

Film obiluje humorom, odnosno kako sam pročitao u jednoj recenziji, blizak je onoj vrsti „observational bbc komedije“. Svi ti razgovori koje gledamo su tako intonirani da će dovesti do smeha, iako nema tu zaista smešnih stvari. Da li je to bio i cilj ili se desilo u procesu stvaranja?

Taj humorni element je naravno bio primjetan već na snimanju. Mislim da bi bila velika pogreška izbaciti ga iz filma, ali i da bi pogriješili da smo na njega odigrali kao na jedinu ili glavnu kartu.

Kako kažu, jutro je pametnije od večeri, pa tako pet godina kasnije, šta mislite da se promenilo a šta je ostalo isto kod stavova junaka vašeg filma?

Što bi rekao jedan moj omiljeni bečki pisac, izgleda da je pandemija čovječanstvu ušla na jedno uho i izašla na drugo. Ne primjećujem da smo izašli pametniji iz svega.

A šta se promenilo kod vas, da li vi danas drugačije gledate na pandemiju, odnosno šta ste sve naučili posmatrajući kao reditelj ali i kao čovek koji je sve to preživeo?

Nakon pandemije naučio sam cijeniti neke naoko nebitne segmente svoje dnevne ili tjedne rutine. Nakon pandemije ne odbijam niti jedno putovanje vezano za prikazivanje mojih filmova, trudim se više putovati i družiti sa bliskim ljudima. Cijeniti sve što nam je na neko vrijeme bilo uskraćeno.

Šta je ono što smo mi svi, a pretpostaviću da je kod svih nas u regionu isto, pokazali da je nešto što konstantno ponavljamo kroz decenije, da li kao greške ili kao vrline? Odnosno, ovaj film se dešava u bliskoj prošlosti, ali da li upozorava na stvari u budućnosti?

Meni je fascinantno kako su se na početku pandemije u trenu izgubile tzv. Europske vrijednosti. Sve zemlje su gledale svoje partikularne interese, otimala se zaštitna oprema po aerodromima. Zapravo je iz aviona bilo jasno kako je od stvarnosti u kojoj živimo mali korak do ponovnog pada u barbarstvo.

Samo ime filma, Paviljon 6, nas vezuje sa Čehovom, a sećam se i kao klinac da sam gledao jugoslovenski film iz 70-ih. Koje su konekcije koje ste želeli da ostvarite sa tim delom?

To je sve slučajno. Paviljon za cijepljenje je nosio broj 6, a nisam našao bolji naslov.

Kako vi gledate na dokumentaristiku danas? Deluje da se granica između igranog i dokumentarnog često briše i da je sve manje vidljiva. Koje vi razlike vidite između ove dve vrste filma?

Podjednako volim oba roda. Ali oba su roda u sličnoj krizi. Većina filmova kao da se rade po receptima iz kuharice, po špranci. Kad gledam filmove najboljih autora iz Jugoslavije čini mi se da su bili slobodniji nego mi danas.

A kako gledate na dokumentrne filmove regiona? Da li postoje autori čiji svaki novi film čekate i želite da pogledate?

Postoje. Veliki sam fan filmova autora kao što su Ognjen Glavonić, Mladen Kovačević, Marko Grba Singh, Ivan Salatić, da nabrojim samo neke. Volim sve što režira ili montira Jelena Maksimović.

Za kraj, ko će više uživati u vašem filmu, tj ko će se pronaći, vakseri ili antivakseri?

Film je napravljen iz pozicije autora koji još uvijek vjeruje u znanost i prosvjetiteljstvo, ali koji se trudi i pokušava shvatiti svijet u kojem živi. Volio bih da se u ovom filmu možemo prepoznati svi.