INTERVJU Mateja Raičković: Potrebna je edukacija kako bi mlade žene i muškarci znali šta znači pristanak

Lavanda je lični dokumentarni film koji prati rediteljku na putovanju iscjeljenja i ponovnog preuzimanja sebe. Kroz intimne razgovore, porodične susrete i trenutke refleksije u prirodi, film istražuje teme ranjivosti, traume, povezanosti i unutrašnje snage.

To je tiha i emotivna meditacija o transformaciji i prihvatanju, kako se navodi u sinopsisu ovog ostvarenja.

Proces snimanja filma i suočavanja sa traumatičnim događajem trajao je dugo; u kom trenutku ste znali da želite da podelite vaše iskustvo baš kroz medijum filma, čak i najbližim osobama u vašem životu?

– U jednom periodu između osnovnih i master studija upoznala sam mnogo novih ljudi, i tada, sedam godina nakon traume, počele su da mi se otvaraju žene sa sličnim iskustvima. Osjetile su neku vrstu povezanosti sa mnom, a kroz te razgovore sam i sama počela da dijelim svoju priču.

Kada sam se preselila u Budimpeštu, prvi put sam živjela u velikom gradu i suočila se sa strahovima i generalizacijama prema muškarcima. Počela sam da istražujem odakle to dolazi, a moj prirodni način rada je kroz pisanje i film.

U početku nisam znala da li želim da film podijelim sa drugima – to je bio strah. Međutim, kako je film dobijao formu, prepoznala sam njegov iscjeliteljski potencijal i shvatila da sam spremna da svoju priču podijelim, kako sa bliskim ljudima, tako i sa širom publikom.

Kroz vašu filmsku ispovest vidimo da je teško govoriti o silovanju čak i kada je proteklo dosta godina; kako ste se osećali kada je film počeo da se prikazuje, a vaše iskustvo izašlo u javnost?

– Veoma je teško govoriti o silovanju, i da to nisam uradila na ovaj način, nisam ni sigurna da li bi se i kako to desilo. Kada sam već odlučila da želim da se film prikazuje morala sam da se borim sa tremom i strahom od neprihvatanja.

Imali smo pretpremijeru u Sarajevu koja je predivno prošla i publika je film prihvatila bolje nego što sam mogla da zamislim. Ta projekcija mi je ostala u srcu kao veoma posebna i dala mi je hrabrost da nastavim ovim putem. Nakon toga imali smo premijeru „Lavande“ na Underhillu u Podgorici – mom gradu. Trebala sam da izađem pred svoje sugrađane, porodicu i prijatelje sa svojom pričom. Mnogo emocija se smjenjivalo, suze se nisu potiskivale i bilo je jedno veoma iscjeljiteljsko iskustvo.

Nakon svake projekcije osjećam veliki ponos. Ponos na sebe i svoju ekipu, na naš film, kao i na sve ljude koji su tu za mene, a pogotovo na ljude koji su prošli kroz nešto slično i povezali se sa mnom kroz film na nekom većem nivou.

U uvodnoj sceni vidimo i scene u kursu borbe, odnosno samoodbrane; u kom trenutku vašeg puta isceljenja ste se priključili ovoj školi/kursu i koliko vam je bila važna ženska solidarnost na tom putu?

– Prijavila sam se na kurs samoodbrane kada sam se preselila u Budimpeštu i krenula da radim na filmu. Mada mi je taj fizički osjećaj snage i sigurnosti uvijek bio potreban i redovno sam išla u teretanu radeći na tome da izgradim snagu. Koliko god da sam svjesna da me to vjerovatno fizički ne može spasiti, davalo mi je ogromnu količinu samopouzdanja i zapravo me vraćalo mom tijelu. Veoma je često da nakon traume se otuđimo od svog tijela i prestanemo da ga slušamo.

Ženska solidarnost je ono što mi je najvažnije na ovom putu, ali i generalno u životu. Mislim da ne postoji ljepša i dublja povezanost nego između dvije žene koja toliko duboko zadire i u kolektivno nesvjesno. U svom životu sam najviše zahvalna što imam toliko predivnih ženskih prijateljstava.

U jednom od intervjua govorili ste da su i muškarci reagovali bolje od očekivanja na vaš film; da li se to odnosi samo na muškarce iz vašeg ličnog okruženja ili postoji sve izraženija svet i kod onih koje ne poznajete, a koji su pogledali film ili bili u dodiru sa ovom temom? Da li se takve reakcije razlikuju zavisno od toga da li ste u Crnoj Gori, Srbiji, ili nekoj od balkanskih zemalja, odnosno u širem evropskom kontekstu?

– To se odnosilo na muškarce koje ne poznajem, zato što biram ljude kojima sam okružena i nije važan pol već da je neko dobar čovjek. Tako da sam znala da će me muškarci u mom okruženju podržati. Pomenula sam da je početak prepoznavanja da imam problem zapravo bio kada sam shvatila da generalizujem muškarce. I njihova reakcija mi je pomogla da uvidim da nisu svi loši.

Mislim da svijest postoji i da se razvija, ali smo i dalje daleko od onoga gdje bismo trebali da budemo. Zato je važno da muškarci koji su osviješteni o ovim temama o njima govore jasno i glasno. Potrebna nam je njihova pomoć da svojim prijateljima, poznanicima i nepoznatim muškarcima stave do znanja da se ovakva ponašanja ne tolerišu.

Reakcije su uglavnom iste bilo gdje da sam bila sa filmom zato što je ovo i dalje nažalost problem koji pogađa sve države svijeta.

Završna scena filma je u polju lavande, što je i referenca na naziv filma. Kako ste se odlučili za ovu scenu i naziv, odnosno za ton kojim ćete završiti vaš film?

– Veoma mi je bilo bitno da kad ljudi pogledaju film ne vide samo žrtvu seksualnog nasilja. Željela sam da prikažem da nas ne definišu loše stvari koje su nam se desile i da možemo da se izdignemo iz njih.

Jedna od posljedica ovog traumatičnog iskustva je da sam bila u sukobu sa svojom ženstvenošću. Smetala mi je muška pažnja i nisam htjela da me percipiraju. Svaka žena može da se poistovjeti sa mikro mizoginim ponašanjima na svakodnevnom nivou. To je u meni izazivalo ogromnu agresiju. Tako sam i krenula na put prihvatanja sebe i svoje ženstvenosti.

Mislim da je to veliki dio mog puta iscjeljenja i upravo mi je zato bila važna ta scena i da ona pošalje ovakvu poruku. Polje lavande u kome plešem nije još uvijek procvjetalo, kao ni ja, jer je još dug put ispred mene.

Na Sarajevo Film Festivalu spomenuli ste i da imate želju da film prikažete u srednjim školama, gde biste i razgovarali sa učenicama i učenicima o njegovoj temi. Kakvi su vam dosadašnji utisci u susretu sa mladima? Koliko imaju svest i razumevanje o onome što je tema vašeg filma?

– U saradnji sa Centrom za ženska prava u Crnoj Gori smo sproveli mnogobrojne projekcije za razne zajednice, sa posebnim fokusom na srednjoškolce. Ovo je zapravo i najvažniji i najznačajniji dio projekta. Upravo ovi susreti su mi pokazali kolika je snaga ovog filma i svega što radimo. Mogu reći da je ovaj film velika podrška mnogim srednjoškolcima sa kojima sam se susrela.

Oni su sa mnom podijelili nevjerovatne priče koje je većina po prvi put izgovorila nekome. Osjećam veliku zahvalnost i odgovornost prema tome i iskreno se nadam da je to bio početak njihovog rada na sebi i sigurna sam da će uspjeti svojom snagom, ali i zajedničkom podrškom, da se izbore sa tim.

Mlade žene imaju ogromnu svijest, kao što i mi koje smo dio starijih generacija imamo jer su to nažalost iskustva sa kojima smo suočene u jako ranim godinama. Njima je potrebna podrška, ali i edukacija kako bi mlade žene i muškarci znali šta znači pristanak. Potrebno je da znaju da je u redu da kažu ne, ali isto tako da ispoštuju tuđe ne.

Seksualna edukacija totalno izostaje iz edukativnih institucija, a nažalost i u porodicama. Takođe, mislim da se koncept seksualne edukacije predstavlja veoma šturo u vidu zaštite od bolesti i tu se povlači linija, ako uopšte i taj dio postoji. Fokus se mora prebaciti na međuljudske odnose, poštovanje i pristanak.

Ovo je gorući problem o kojem malo ko priča, a sa pojavom društvenih mreža situacija je sve gora i gora. Vjerujem da su razgovor i edukacija prvi koraci ka stvarnim promjenama, i zato mi je važno da ovaj film nastavi da živi upravo kroz susrete sa publikom.