foto Arhipelag

Kroz prste lijeve ruke kaplje krv. U desnoj stiskam naočare: okvir im iskrivljen, jedno staklo polomljeno, a drugo je, nekim čudom, ostalo netaknuto. Ili je čitavo ispalo iz okvira.

Ko sam?

Jesam li ja Ilker Bozkurt, sin Halita i Hajrije Bozkurt, pukovnik, pilot ratnog vazduhoplovstva armije Republike Turske, nosilac državne medalje za hrabrost?

Zar ja nisam taj?

Jesam.

Ja sam, valjda, taj.

U to ne bi trebalo da sumnjam.

Ali, ako sam taj, zašto nosim naočare?

Kako mogu biti pilot ako imam slab vid?

Kako sam uopšte mogao upisati akademiju ratnog vazduhoplovstva ako nosim naočare?

Saginjem glavu, ispravljam prste desne šake i zbunjeno buljim u uništene naočare.

To su prilično male naočare, čitave su stale na moj dlan.

Čak bih rekao da su to dječje naočare.

Kako?

Kako je moguće da nosim dječje naočare ako sam Ilker Bozkurt, sin Halita i Hajrije… pukovnik… pilot… nosilac… unuk… muž… brat po ocu… otac… zet…?

Odjednom se nešto zbilo tamo gdje je do maločas stajao kordon i to zbivanje je izazvalo žamor.

Radosno uzbuđenje se, poput morskog talasa na plaži, poput ljetnje kiše u Moskvi, pronijelo kroz masu i svi su pojurili u tom pravcu.

Sjedim na pločniku.

U desnoj ruci stiskam polomljene naočare, a u lijevoj okrvavljenu maramicu.

Krv kaplje odnekud sa sljepoočnice.

Krv i na usnama.

Namah osjetim kako se vlažna toplota širi po grudima: i tu je krv.

Jedna epoleta se prilikom pada iskrivila i zabola mi se u grudi.

Potrgam epolete s ramena i grudi.

Pobacam ih oko sebe.

Zapahne me vreo vazduh i odjednom mi tijelom prođe nepodnošljiva vrućina.

Nesigurno se pridignem, noge mi klecnu, ali se polako i oprezno ipak oslonim na njih.

Uspravim se i skinem sa sebe mundir i košulju.

Pobacam i njih.

Ostanem samo u crnoj trik majici.

Sve oko mene tone u tišinu.

Samo još iz daljine dopire nekakva galama i tutnjava.

Do svijesti mi dolazi da je do prije nekoliko sekundi negdje blizu nešto zujalo i zvrčalo.

Okrenem se oko sebe: trg je potpuno prazan.

Čini se da je to zaista trg, nekakav mali trg, iako jedva nazirem obrise kuća koje ga okružuju.

Kaldrma se cakli na svjetlosti dva ili tri ulična fenjera.

Tišinu ponovo narušava ono isto zvrčanje kao maločas.

Potrebno je još nekoliko trenutaka da shvatim: to doziva moj telefon.

Učinim nekoliko koraka u pravcu tog nametljivog zvuka i ugledam telefon na pločniku: ekran mu je potpuno smrskan, iz njega izbija samo bijela svjetlost.

S teškom mukom, savladavajući bol u grudima, sagnem se i ispružim ruku, ali se baš u tom trenutku ekran zamrači i telefon neopozivo zaćuti.

Sada je tišina zaokružena i potpuna.

Samo lupkanje noćne leptirice o fenjer.

A svjetlost fenjera je maglovita, pa sve leluja.

Možda konačno sviće.

Kućice po obodima trga su sve mutnije i udaljenije.

Prostor se rasteže i zakrivljuje, pa i te kućice tonu u plavičastu izmaglicu svitanja.

Prožima me svježina.

Uvlači se u mene, kao da me je zapljusnuo prohladni talas.

Čujem tu svježinu kožom, nozdrvama, ušima.

Osjećam je kako damara u meni, kako teče mojim venama.

Neko davno kapanje neke hladne, nepresušne vode.