„Jedno svetlo, hiljade uspomena“: Pula se oprašta od svoje stare projekcijske kabine u Areni koja posle 72. izdanja Festivala odlazi u istoriju

Ovogodišnje izdanje Pule odvijaće se od 10. do 17. jula, i kako je saopšteno, vizuelni identitet osmislio je Studio Sonda, a inspirisan je činjenicom da se glavni kino – čarobna Arena – oprašta od svoje stare projekcijske kućice koja nakon 72. Festivala odlazi u istoriju.

„Nova kabina čeka. Bit će drugačija. Imat će svoj šarm. Ali jedno je sigurno: neće imati dušu stare kabine. Jer duša se ne instalira. Ona se stvara. Zato, draga kabino – hvala ti! Bila si više od sobe s projektorima. Bez glamura, ali s karakterom. Pamtit ćemo. Bila si čudo. Bila si kaos. Naša“, zapisano je u najavi.

Prema rečima direktorke Pulskog festivala Tanje Miličić, vizuelno rešenje ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala i slogan „Jedno svjetlo, tisuće uspomena“ na jednostavan način dočaravaju lepotu zajedničkog gledanja filmova:

„Jedno svjetlo koje nas okuplja, i mnoštvo uspomena koje svatko nosi sa sobom. U vremenu kad smo sve dalje jedni od drugih, ta tiha bliskost, to zajedništvo bez riječi, postaje dragocjenije no ikad. Jer ponekad je dovoljno samo sjediti zajedno u mraku, pod istim svjetlom, i osjećati – skupa“, izjavila je Miličić.

Novi vizuelni identitet prikazuje snop svetlosti koji je preveden u tačke: prva tačka simbolizira projekcijsku kućicu, projektor, izvor svetlosti, a ostale tačke predstavljaju publiku, odnosno hiljade sećanja.

U najavi za 72. Pulu, kojom festival pravi svojevrsni „omaž“ svojoj staroj kabini, zapisano je:

„Vriijeme je da se oprostimo od jednog posebnog mjesta: projekcijske kabine u Areni. Mogu sve pripreme biti izuzetne, organizacija dovedena do savršenstva i svaki detalj pažljivo posložen, sve može biti baš kako treba, no sva festivalska moć i ranjivost, koja više od pola stoljeća hipnotizira milijune gledatelja nastaje iz istog izvora – tamo gdje film prvi put zatreperi.

Kad svi zauzmu svoja mjesta, a žamor ćaskanja utihne u tihi mrmor, kad se pogledi usmjere prema platnu, iščekivanje se sabije u onu skučenu, toplu, prašnjavu tvrđavicu. Tamo gdje se anegdote, poput obiteljskih priča (jer Festival je obitelj) prenose s koljena na koljeno. Tamo gdje se sve pamti – miris celuloidne vrpce, ljetne vrućine, škripavi stolci, tišina prije prvog kadra.

Do nje ne vodi crveni tepih, niti je obasjana svjetlima reflektora, no kroz te male prozore, generacije operatera i tehničara slale su snopove svjetla koji su oživljavali priču na platnu.

O kabini se ne razmišlja dok sve ide kako treba. Ali. Povremeno, film bi znao zašutjeti, smrznuti se ili pak uzeti audio ili vizualni predah. U nekim davnim danima znao je odjaviti se zagorjelim čvarkom na platnu. Sve i svi se prozivaju: vlaga, vrućina, tlak, napon, Merkur, Vespazijan. Uhvaćena između kadrova, u tom kratkom vremenu iščekivanja, publika (O, sjajna publiko!) sve slomi pljeskom i pogura igru naprijed.

Kabina ponosno stoji i podsjeća nas da kino nije samo puko gledanje filma, već pravi doživljaj. U ovo digitalno doba, kada se kućnim hladnjakom upravlja iz Amazonske prašume, podsjeća nas na ono što nas čini zajednicom – da svaki film prolazi kroz nečije ruke, nečije oči, prostruji kroz nečiju dušu.

Danas je sve brže, čišće, bešumnije. Možda je nestala i ona zlokobna sekunda tišine prije nego što slika progovori ili zašuti. Možda se više ne upućuju molitve Svemiru. Ali sjećanje nikad neće nestati jer srce kabine, srce Festivala, kuca u ljudima koji su njome upravljali.

Nova čeka. Bit će drugačija. Imat će svoj šarm. Ali jedno je sigurno: neće imati dušu stare kabine. Jer duša se ne instalira. Ona se stvara.

Zato, draga kabino – hvala ti! Bila si više od sobe s projektorima. Bez glamura, ali s karakterom. Pamtit ćemo. Bila si čudo. Bila si kaos. Naša“, istaknuto je u najavi za 72. Pulu, .festival koji je obeležio nekadašnju jugoslovensku kinematografiju, a danas je jedan od vodećih regionalnih praznika „pokretnih slika“.