Krem od vanile 1foto Stanislav Milojković

Kako nisam imao tebe, morao sam da se družim s raznim školskim drugovima i s decom očevih prijatelja. Posete sam primao u svojoj sobi, mamica nam je donosila slatkiše koje su ona i Ana spremale samo za nas. Obožavao sam krem od vanile. Na selu verovatno nisi viđao takvu decu, a ja sam ih gledao svakodnevno: decu, odgojenu u nadi da treba polako uživati.

Nisu bila gladna, Ernest, znaš da nisu bila gladna ta deca, ali ljubomorno i plašljivo su odmeravala nivo krema od vanile u svojim činijicama, otresala su kašičicu ako bi im se učinilo da su previše zahvatila ili bi stavila kašičicu u usta i što pre je panično, preplašeno izvukla.

Krem je bio glatko obliznut.

Gledala su u delo svog jezika, pa iznova stavljala kašičicu u usta, sisala je…

Nikada nisam razumeo takvo divljenje kremu od vanile.

Kada bih završio svoju porciju, jurodivi bi bio tek na polovini, što me je, naravno, iznerviralo, jer sam slatkoljubac.

Zavideo sam mu, njemu koji je sačuvao za sebe toliko krema, zurio sam u njegovu činijicu dok nisam postao baš neprijatan.

Pokušao sam da hipnotišem sporaća, ali šta je mogla moja hipnoza protiv vekova pogrešnog vaspitanja.

“Samo ti jedi, doneću ti još!“ rekao sam.

“Oh, ne, ne, hvala“, rekao je idolopoklonik.

Nastavio je da guta, ja sam kašljao da se ne bi videlo kako gutam pljuvačku.

(Nepotrebna briga, idolopoklonik je imao oči samo za svoj krem!)

Kada je ipak morao da završi, duboko je uzdahnuo, kašičica je razočarano odzvonila o tanjir.

Nešto nije bilo kako treba, nastupila je mučna tišina, kao da je sahranjen živ čovek.

Moj gost je prikupio svu svoju snagu i rekao – naglaskom koji je želeo da bude naglasak – “upravo mi je palo na pamet“, pa je otkrivao petnaest minuta dileme “da li je pristojno“:

“Znaš da bih te zaista zamolio za još malo krema!“

“Naravno“, rekao sam i škrgućući zubima sišao u kuhinju gde su se šalile mamica i Ana.

“Šta je, Ivane?“ upitala je mamica.

“Hteo bi još malo krema“, rekao sam.

Pogledale su se i radosno, razneženo se osmehnule.

“Odmah stiže“, rekla je mamica.

Okrznuo me je njen osmeh, uzdrhtao sam, zgrozio se nad svojom alavošću.

Samo na jedan način sam mogao sprati sramotu sa sebe.

“Ja neću“, rekao sam. “Danas mi nešto ne prija.“

“Jesi li bolestan?“ uplašila se mamica.

“Sit je, nije bolestan“, rekla je Ana. “Puca od zdravlja, Štefka, divan dečko!“

Poslednje reči sam čuo iza ugla, bio sam ljut, šutnuo sam u zid i to me je na jedvite jade smirilo.

Kada se sećam takvih događaja, i dalje mi bude odvratno u duši.

I dalje osećam potrebu da udaram po nečem i da se osvetim.

Udaram po stolu, ponekad snažno, napravi mi se podliv, ne pomaže, udarim samog sebe, bukvalno,

Ernest, udarim se po glavi, a onda kažem sebi: “Zaboravi, magarče, ko te tera da se sećaš.“

Šta sam uradio s gostom?

S tim idolopoklonikom?

Ništa.

Što mi je bio odvratniji, to sam više želeo da dugo ostane kod mene.

Znao sam da ću uskoro biti sam sa svojom besom i nervozom koju je posejao u mene.

Iako sam ga raskrinkao, bio sam njegov rob.

Bio sam rob onog što mi je bilo odvratno, i dalje sam.

 

Prevod sa slovenačkog: Ana Ristović

Autorka je poznata slovenačka romansijerka čiji je roman „Tereza“ objavljen u izdanju Arhipelaga u ediciji 100 slovenskih romana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari