Foto: Miroslav Dragojević

Ovakva direktna kazališna intervencija novum je na ovim prostorima i, ujedno, usudio bih se reći, herojski čin građanske hrabrosti otpora režimu, ali i autorov jaspersovski apel na savjest svakog građanina da su pređene sve granice, jer oni ubijaju ljude, i da svako daljnje okretanje glave na drugu stranu (2) predstavlja čin saučesništva.

Autor uočava suštinski uzrok moralne degradacije i rasapa društva koji vodi u kaos, a to je izostanak pravne norme. Kako je ona, po definiciji, izražena pravnim odredbama ili rečenicama iz pravnih akata – ustava, zakona, uredbi, statuta… (autor navodi pojedine članke Ustava i zakona, nacrt prvog ustava Srbije s početka 19. stoljeća, pa i epske narodne pjesme) – logično je da se konflikt razrješava uspostavom pravne norme, koju u predstavi uspostavljaju mrtvi: žrtve režima koje su to postale upravo pokušavajući, za života, uspostaviti pravnu normu.

Tako da živim dužnosnicima sudi ubijeni sudac, optužnicu zastupa ubijeni tužilac, a kao svjedoci se pojavljuju ubijeni novinari, političari i građani. Optužene autor u nekoliko navrata skupno imenuje Kangrginim izrazom. švercerima vlastitog života, što se na posebno dojmljiv način potvrđuje u sceni u kojoj prvooptuženi Vučić Aleksandar pada na koljena i ne priznajući priznaje krivnju (ili je priznajući ne priznaje!?!). Kako se radi o doista višeslojnom tekstu trebalo bi ga pročitati (3) i predstavu pogledati nekoliko puta da bi se prodrlo do svih slojeva. (Nadam se skorom gostovanju u Zagrebu.) Iako krajnje opora i mučna, u predstavi ima i komičnih trenutaka u kojima se gledaoci iskreno, ali ipak gorko smiju, a sama predstava je sastavljena od igranih i pjevanih dijelova. Ipak, utopijska je to predstava, a to potvrđuje autor natpisom „Nema kraja“ na samom kraju.

U predstavi odlično glume i pjevaju: izvrsna glavna uloga Ivan Jevtović (glumčina), Igor Filipović, Vuk Zekić i Nevena Filipović. Sviraju odlični muzičari: Miloš Nikolić, Boris Hložan i Bogdan Đurđević.

Autor teksta i režiser je genijalni Zlatko Paković, koji je napisao antologijski (4) tekst, a njegovoj režiji ni nakon tri dana razmišljanja nisam pronašao manu! Svaka čast i naklon do poda!

1) Premijera predstave održana je u neprikladnom (neteatarskom) prostoru u Svečanoj sali beogradske općine Stari grad („opozicijske“ općine u centru Beograda) jer se vodstvo nijednog kazališta dvomilionskog grada nije usudilo ustupiti adekvatniji prostor, a što je samo po sebi dovoljno ilustrativno da se dočara atmosfera današnjeg Beograda. I sam sam, nakon što sam rekao da idem na premijeru, dobronamjerno bio upozoren da dobro pripazim jer se mogu očekivati čak i fizički nasrtaji predstavnika režima te da još jednom razmislim da li mi to treba. (Pa, braćo i drugovi, nismo valjda u Splitu!)

2) U najavi premijere glavni glumac govori o atmosferi „sve je u redu – lepo vreme, pijemo i pečemo ćevape“. (O, kako poznato!)

3) Tekst predstave je objavljen u prvomajskom trobroju lista Danas („Jedinog hrvatskog lista u Srbiji“, kako mu „tepaju“ tamošnji desničari.)

4) Imao sam osjećaj da nad dvoranom lebdi Krležin duh zbog neizbježnih asocijacija na „Pijanu novembarsku noć 1918“ i „Moj obračun s njima“. Uvjeren sam da će se o ovom djelu pisati i za 100 godina kao antologijskom (evropski relevantnom za početak 21. stoljeća), a neizmjerno sam sretan i zahvalan autoru što sam svjedočio tom povijesnom trenutku!

Povezani tekstovi