Sanja Doležal: Beograd se jako promijenio u odnosu na osamdesete 1Foto: Josip Suker

– Ono što vjerna beogradska publika zna – iskrene emocije, pregršt dobrih pjesama, od prve do zadnje. Naš koncert traje dva-tri sata, ljudi pjevaju sve bez prestanka. Pre pet godina Sava centar je bio na nogama već od treće pjesme i nisu se sjeli do kraja – kaže uvek vedra Sanja Doležal dodajući da veruje da će tako biti i ovog puta.

– Zbog obljetnice pripremamo iznenađenja jer smo zahvalni našoj publici. Biće to nešto posebno, ne mislim na spektakl i ples oko šipke, nego na ljude koje ćemo dovest – poručuje kroz smeh.

Pored toga što peva u Fosilima i vodi emisiju „Kuhanje je in“, Sanja Doležal igra i u mjuziklu „Menopauza“, koji je, kako kaže, u Sloveniji hit. Ova predstava je nedavno imala premijeru i u Zagrebu, a Sanja je uverena da će stići i u Srbiju.

Moguće da su vas mnogo puta pitali, ali i neke starije, a pogotovo mlađe generacije ne znaju kako je došlo do tog famoznog imena benda – Novi fosili?

– Pre pedeset godina, 1969, kad su Marinko Kolonago i pokojni Slobodan Momčilović Moka osnovali bend razmišljali su o tome kako će se nazvat, odlučili su da budu Fosili. U Zagrebu je tada bila jedna slastičarna „Slastica“, koja, nažalost, kao i mnoge druge dobre stvari, sad ne postoji i u kojoj su se tada okupljali muzičari. I, baš kad su dečki bili tamo i raspitivali se ko će svirati kod njih bas, tu je bio i Arsen Dedić. On je govorio: „Pa, to Fosili vam je preobično i bez veze. Zašto se ne bi zvali Novi fosili?“. Jer je to zapravo oksimoron. Dečkima se to svidelo i eto, Arsen Dedić je kum Novih fosila.

Različiti ljudi su prošli kroz Nove fosile, šta mislite, koji pečat ste vi doneli bendu?

– Kad sam došla 1983. bila sam jako mlada, neiskusna i glazbeni amater, dok je Đurđa bila zrela žena, majka dvoje djece, izvanredna pjevačica. Ja sam donijela sigurno tu neku mladost, možda vrcavost i radost, a oni su mene u zamjenu za to naučili pravom poslu.

Niste baš bili totalni amater, pre toga ste bili u tinejdžerskom pop bendu „Prva ljubav“. Petar Janjatović mi je rekao da ste u to vreme bili u Beogradu i za vreme održavanja hita meseca ili nedelje na Tašmajdanu skočili u bazen…

– (Smeh) Sva sreća da se malo ko toga sjeća. Ma, imale smo 16 godina, bila je oklada u pitanju sa tadašnjim menadžerom. Mislim, menadžerom koji nas je vodio okolo i zarađivao novce, a nas je plaćao koka-kolama i picama. Ali bili smo klinci i on mi je rekao da ja sigurno ne mogu preplivat bazen. Rekla sam mu: „Ma, kakvi ne mogu preplivat bazen, ja ga mogu preronit.“ Posle koncerta sam to i učinila i dobila okladu.

Vaša turneja nosi nostalgičan naslov „Za dobra stara vremena“. Šta su vama dobra stara vremena?

– Prije svega je to jedna od pjesama koja je postala fenomen za sebe. U Hrvatskoj je čak jedna druga vrsta himne. Mnogi sportski klubovi je koriste, ne samo u Hrvatskoj, nego i tu kad su košarkašice bile viceprvakinje zvale su me da uveličam njihovu proslavu i upravo je ta pjesma bila njihov izbor. Dakle to je prije svega dobra pjesma, a naravno da dobra stara vremena mene asociraju na moju mladost. Čovjek kad je mlad, bezbrižan, sve mu se čini mogućim, čini mu se da čitav svijet samo njega čeka i tek kasnije shvatiš da nije baš tako. To mi je asocijacija na dobra stara vremena – moja mladost, a ona je bila prekrasna.

To je bilo i vreme Jugoslavije. Nedavno mi je jedna hrvatska umetnica rekla da kad je dolazila prvi put 2000. godine u Beograd da joj se činilo kao da dolazi u neku konzerviranu varijantu Jugoslavije, da je ovde i dalje vidljiva ta ikonografija bivše zajedničke zemlje. Delite li i vi taj utisak?

– Moram reći da ne, mada sam ja često ovde privatno jer tu imam jako dobre prijatelje. Beograd se jako promjenio u odnosu na osamdesete, ali je on uvijek bio metropola, a sad je kao bilo koja metropola u Evropi. To što ima svoje probleme ili što niste deo Europske unije… Ali danas, kad gledate šta se dešava i u Evropi i u svijetu, vrlo teško je reć da li je dobro bit deo bilo čega. Primećujem da su nam svima političari postali glavne zvijezde i da je u toku stalna igra istih igrača.

Zajedničko nam je i da mladi odlaze.

– Meni su i kćer i sin otišli. Oni su na studiju, ali ne znam da li će se vratiti. Vjerujem da će svoje mjesto pod suncem potražiti ipak u inostranstvu. Meni je to tragedija. Jasno je da su poslije Prvog svjetskog i Drugog svjetskog rata ljudi trbuhom za kruhom odlazili, ali je pretužno da se ljudi iseljavaju u 21. stoljeću.

Studirali ste sociologiju, bavili ste se novinarstvom, vodili ste jednu emisiju…

– Ja sam htjela postati novinarka kao moja baka, ali se nikad ne bih usudila reć da sam se bavila novinarstvom zato što užasno cijenim novinarsku profesiju. Znam staru gardu novinara, svoju baka Nedu koja je cijeli život pratila zdravstvo na Radio Zagrebu. Jako poštujem tu profesiju i zato za sebe nikad neću reć da sam novinarka da ne bi neko slučajno pomislio da ja to svojatam. Ja sam, prosto, malo kroz televiziju uspjela kompenzirati tu ljubav kroz voditeljski dio. I, dok sam radila taj talk show divila sam se novinarima istraživačima, njihovom trudu, upornosti da ostvaruju nemoguće i otkrivaju stvari za koje mislite da ih je nemoguće nać.

Nažalost, današnja novinarska profesija je potpuno degradirana. Privatni su vlasnici medija, para vrti svijet, kako se to kaže, i mnoge moje drage poznanice i prijateljice koje su vrhunske novinarke moraju pisati ono što im gazde narede. Zato podržavam neovisno novinarstvo jer to je jedini način da se neke teme dotaknu, da bi možda, kroz ovu šumu svega provirila istina. Nažalost, i u drugim profesijama je znanje bačeno u drugi plan.

Da se vratimo na vašu muzičku karijeru. Vi ste jako mladi počeli da zarađujete od svog rada. Kakav odnos ste imali tada prema novcu, a kakav danas?

– Nisam odrastala u bogatstvu. Mama je radila u knjigovodstvu, tata kao kontrolor leta. Živjeli smo prosječno građanski i to je bilo vrijeme kada i nisu vladale neke preterane razlike. Svi smo imali bicikle. Niko u mom društvu nije imao auto ili helikopter kao što ga danas neki imaju. I naravno, kad s 19 dođeš do nekih prvih većih novaca ne znaš s njima. Sjećam se da sam od prve ruske turneje koja je trajala dva meseca i gde je bilo oko 60 nastupa nakupila te prve novce i kupila mami «singericu», šivaću mašinu jer ju je strašno željela. I kupila sam sebi bundu – s 20 godina!? Koja glupača, ne mogu vjerovat! Hoću reć, kad si mlad i kad ne znaš, te prve novce proćerdaš, baciš na gluposti. Danas da se vratim s dvomesečne turneje ili bilo kakvog sličnog projekta ili posla, prvo što bi si uplatila je put oko svijeta. Ni bi me zanimale ni bunde ni cipele, i onako me godinama ništa od toga ne interesira. Volim potrošit na dobru knjigu, na kuhinjske servise. Volim dobro vino, ali najviše od svega putovanja.

S obzirom na to da su Novi fosili 1984. godine osvojili četvrto mesto na Eurosongu i da se ova manifestacija od tada mnogo promenila, kako je vi danas vidite?

– Ja taj fenomen pratim od početaka, od 1950-ih do sada. Eurosong je bio zamišljen kao takmičenje pjesama. Tako se i zove, a godinama je i bilo tako. Sjećam se, kao dijete, svi susjedi bi se skupili kad bi bio Eurosong ili Sanremo. Ispekli bi se neki kolači, svi bi bili zajedno i slušali pjesme. Danas se to pretvorilo u takmičenje što bizarnijeg, spektakularnijeg – guta se vatra, kliže se po ledu, ne znam da li su bili živi slonovi… Ako nisu, vjerojatno ćemo ih dočekat, Sve je ambalaža – sadržaja nema, pjesme nema. Ne znam da li se vi možete sjetiti prošlogodišnjeg pobednika, ali evo ja vam ne mogu otpjevat pobedničku pjesmu.

Igrate u jednoj veoma gledanoj predstavi. O čemu se radi?

– Ma, ja sam sigurna da će to vrlo brzo doći u Srbiju. To je američka franšiza, hit glazbena komedija, mjuzikl pod nazivom „Menopauza“. U Sloveniji je postavljena pre godinu dana i postala je veliki hit – preko 150 predstava. Pre desetak dana smo imali premijeru u Hrvatskoj. Ja u predstavi glumim i plešem. U komadu se radi o tome da se četiri različite žene sretnu u robnoj kući na odjelu donjeg rublja. Posvađaju se oko jednog grudnjaka i tu, zapravo, kreće prepoznavanje žena u istoj dobi. Kroz puno smijeha i ironije se dotiče jedna, zapravo, važna tema o kojoj se još uvijek ne govori dovoljno. Jer mi smo narodi, koji vele: „Joj, daj pusti klimakteričnu babu, sva je luda ne?“. A menopauza je prirodna. Ja sam je proživjela i preživjela. Osim valunga, noćnih znojenja, neugodniji mogu biti osjećaji bespomoćnosti, da te više nitko ne treba, sve se to skupi i ovo je priča o zajedništvu i snazi žena. Kad bi žene same u sebi mogle naći onu snagu kad su bile djevojke i imale 20. A to nije lako – jer imate ulogu majke, ulogu supruge, ulogu poslovne žene i sve njih mi ih savršeno odigramo. Sve to skupa ova predstava na veoma duhovit i ozbiljan način propituje.