Tanja Peternek Aleksić: Novinarstvo treba da nas uči dobroti 1Foto: Yoran Škrbić

Nemoguće je nabrojati sve goste koji su se našli u autorskoj emisiji Tanje Peternek Aleksić „TV lica kao sav normalan svet“.

Već dve decenije Tanja Peternek Aleksić nam svojim znalački urađenim intervjuima predstavlja ozbiljne, važne, pametne i plemenite ljude kojima se posrećilo da budu poznati.

Emisiju voli publika, ali i TV kritika je za ovaj televizijski format imala samo reči hvale.

Tanja je autentična i originalna TV autorka, ume da otvori sagovornika, da nam ga predstavi onakvim kakav zaista jeste.

Budući da emisija uskoro slavi jubilej zamolili smo je za razgovor.

Neposredna je, otvorena i prijatna sagovornica. U jednom vračarskom kafiću pričali smo za TV Danas o emisiji koju radi, važnim ljudima, televiziji nekad i sad.

*Emisija koju uređujete i vodite jedna je od najdugovečnijih na javnom servisu. Kako je sve počelo?

– Ne spadam u dobre sagovornike kad su u pitanju jubileji, datumi, dani, brojevi, broj ugošćenih sagovornika o čemu ljudi inače vode računa. Ali, znam da je ove godine 20 godina emisije zbog toga što moja ćerka ima 21 godinu. Počela sam da radim emisiju kad je njoj bilo godinu dana, bio je maj. Meni je to bio izazov zato što je to izgledalo kao nešto sasvim novo. Ranije sam obično sam radila studijske intervjue, intervju je uvek bio prisutan kao novinarski oblik, ali je forma bila potpuno drugačija, jer u studiju ljudi izgledaju lepo: kad se nabaždarite na 50 minuta možete uvek da budete bolji lepši i pametniji, nego što jeste, da vam nameste svetla i da to bude nešto što, po mom mišljenju, nije prava stvar. A jedan dan u nečijem životu koji se snima s dve kamere, jedna slika krupno sagovornika, druga slika dokumentarno prostor koji treba da govori u prilog priči i da govori o sagovorniku koji je odabrao baš to mesto, je nešto sasvim drugo. Tako je sve krenulo: kako opisati nekoga a da bude u skladu s legendarnom emisijom Dragana Babića „To sam ja“, da sagovornik posle emisije može da kaže ‘Da to sam ja’.

*Živimo u eri ‘poznatih’, na lični integritet se više uopšte i ne misli. Kako ste uspeli da sagovornike privolite da gostuju? Istovremeno ste poštovali njihovu privatnost, a uspeli da zadovoljite prirodnu znatiželju gledalaca…

– Tako što idem tačno do granice koju neko ko mi je sagovornik postavi. Ako su se neke kategorije u ovom groznom vremenu u kome živimo izgubile to su pristojnost i dobronamernost. Biti pristojan znači poštovati ono što neko želi da kaže i ne ići preko granice čime se bavi revolveraško novinarstvo. Dobronamernost znači uveriti sagovornika u to da nećete sticati rejting tako što ćete o njemu iznositi nešto neistinito. U krajnjoj liniji, za mene je novinarstvo učenje gledalaca dobroti preko ljudi koji pričaju o svojim dobrim delima. Svako od nas je uradio nešto loše. Ako senzacionalistički želite da se bavite novinarstvom možete kod svakog da pronađete nešto što ne valja. Hajde da pokažemo šta je dobro. Mnogo puta mi se dogodilo da neko od sagovornika ispriča nešto što je uradio, a onda stižu mejlovi ljudi koji pitaju kako mogu da se priključe akciji. To znači da gledalac voli dobar uzor. Onda neko pusti rijaliti u kome ima svega sem dobrih uzora, a tako amnestirate sve što je loše, jer gledalac može da se zapita ‘Kad mogu ovi na televiziji da budu ovakvi, pa što ne bih i ja?’

*Kako birate goste?

– Mnogo mi znači podnaslov emisije ‘kao sav normalan svet’. To su svi oni ljudi sa kojima gledalac može da se identifikuje, čiji život izgleda onako kako izgledaju životi gledalaca, onako kako izgledaju naši životi svih ovih 20 godina unazad. Tako je ljudima bilo neobično što je Milena Dravić govorila koliko se plašila u vreme bombardovanja kad je bila u skloništu i uzimala foto aparat, pa je taj foto aparat kojim je fotografisala uplašena lica svojih komšija iz skloništa, za nju bio neka vrsta bega i spasenja od straha. Verujem da neko, kad jednom ode u kinoteku gde se čuvaju sve emisije, i pronađe za 50 godina emisiju o Mileni Dravić, neće verovati da se jedna takva žena koja je šetala kanskom Kroazetom i crvenim tepihom, bila u skloništu i plašila se.

*Koje sagovornike posebno pamtite?

Zadržaću se samo na jednoj osobi. Kad sam bila klinka, gledala sam, ne znam zašto, ne znam da objasnim racionalno jer sam imala premalo godina za to da bih gledala Kino oko koje je vodio Dragan Babić, ili da bih gledala seriju intervjua ‘To sam ja’, ali me je nešto magnetski privlačilo, zato što se tu osećala prava emocija. To je jedna od divnih priča u ovih 20 godina. Dakle, Dragan Babić je razočaran u televiziju, novinarstvo, život, rešio da se potpuno povuče, nije davao intervjue. Nije dao ni broj telefona, do njegovog broja telefona nije moglo da se dođe. Jednog dana sam u nekoj zgradurini u ulici 29. novembra išla u neku posetu kod žene koja živi na 13. spratu, peške, jer se plašim liftova. Na 9. spratu se otvaraju vrata, iz svog stana izlazi Dragan Babić i pita: ‘Peternek, šta vi ovde radite?’, a ja mu kažem ‘Babiću, tražim vas’. Tako smo se dogovorili za intervju. Napravili smo za mene odličnu priču koja se završila pored Dunava, plovio je neki led po tom Dunavu. Znam da sam ga na kraju pitala da li bi za ovaj intervju mogao da kaže e to sam ja, on je rekao to sam ja, a ja sam mu odgovorila ‘E, ovo mi je kao master“. Mnogo godina kasnije sam kao povremeni gostujući predavač na Fakultetu političkih nauka mladim studentima govorila kako u životu moraju da imaju uzore, uvek morate znati ko je bio pre vas i da na njegovom iskustvu učite. Pomenula sam Dragana Babića i videla sam nula poena, niko nije znao ko je Dragan Babić. Onda sam spomenula emisije koje je radio „Dvogled“, „To sam ja“. To je čovek koji je mnogo uradio, ali njegov intervju koji je na mene ostavio najjači utisak je onaj iz „Dvogleda“, koji je radio u sirotištu u Bjeloj. Pored njega je sedeo plav bled dečak od šest ili sedam godina, a Dragan Babić ga pita ‘Kako život’, a dečak kaže ‘Ide nekako’. Dragan Babić ga onda pita ‘Šta ti želiš od života?’, a dečak odgovara: ‘Želim da porastem, da mi porastu brkovi, da se oženim, da imam troje dece i nijedno da ne napustim’. Tog popodneva posle predavanja mi je stigao mejl od jednog studenta druge godine novinarstva koji piše: „Poštovana gospođo Peternek, stid me je što nisam znao ko je Dragan Babić. Ispravio sam svoje neznanje.“ To je za mene bio veliki kompliment.

*Kako će emisija ubuduće izgledati?

– Emisija izgleda onako kako je iskreira sagovornik. Ona je zapravo drugačija i stalno se menja zbog toga što je sagovornik taj koji predstavlja kako izgleda jedan dan u njegovom životu. Svako odabere mesta na kojima ćemo provesti taj jedan dan. Mnogo mi je drago što su ljudi različiti, što je Svetislav Pešić recimo želeo da bude sniman u Pirotu, jer je odatle ponikao i u njemu se oseća najbolje uprkos belom svetu, onda spojite trening reprezentacije i Pirot: dobijete sliku o jednom čoveku koji je vrhunski stručnjak kome je, recimo, privatno bilo smešno što me je na utakmici na koju me je pozvao video kako neprimereno glasno navijam. Iako ljudima tako ne izgledam, ja sam od onih što idu na košarkaške utakmice i što se deru kad je reprezentacija u pitanju. Inače, gledaocima je zanimljiva ta promena ritma u emisiji. Prva emisija sa Anom Sofrenović bila je snimana pre 17 godina, a nova koja se emituje u subotu 2. aprila bila je priča o tome sta se za više od decenije i po promenilo u njenom životu. Ana je i danas divna divna kakva je i bila, ćerke su joj dve divne devojke pred kojima je karijera. Novo u njenom životu je to što je počela da predaje na Prištinskoj akademiji i što je otvoreno govorila o depresiji uprkos tome što je znala da će biti stigme, predrasuda, da je neke uloge gubila zbog toga što je o depresiji govorila otvoreno, ali je znala da je veća korist pomoći nekome, nego nešto prećutati. E, mislim da je to odličan primer za to kako ja mislim da treba da izgleda televizija. I dalje imam taj romantično – nostalgičarski pogled na to da je televizija ‘prozor u svet’ kako je govorila moja baka, da je televizija neko mesto na kome se i dalje uči kako da budeš bolji, kako da širiš, vidike, kako da upoznaješ neke fine i pristojne ljude. Mislim zapravo da ljudi koji se javljaju na zvaničnu fejsbuk stranicu emisije „TV lica kao sav normalan svet’ govore o tome šta televizija za njih znači, da televizija nije poligon za primitivizam, prostakluk za dokazivanje ko može gore i nepristojnije nego da je zapravo to medij koji je sada u nestašici novca dostupan svima i kao takav ne sme da bude zloupotrebljen.

*Da li je bilo ljudi koji su se sami ‘preporučivali’ da gostuju kod vas u emisiji?

– Ne mogu da vam kažem (smeh). To bi bilo nepristojno, a ja glasam za pristojnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari