
Potpuno je apsurdno, gotovo nemoguće, pisati oproštaj od Teofila Pančića. Jedan od naših vodećih novinara, kolumnista, esejista i književnih kritičara, Teofil je uvek nepogrešivo bio na strani života, te njegov prerani odlazak zaista deluje kao cinizam sudbine.
Takođe, njegov ironičan, šeretski stav i u pisanju i u odnosu prema svetu, kojim je zaklanjao izuzetno veliku osećajnost i empatiju, čoveka kao da obavezuje da o njemu piše bez ikakve patetike; u suprotnom, živo vidite njegov podsmešljiv osmeh ispod brade kojim opominje da se ne preteruje u izlivima emocijama, hvalospevima, ili bilo kakvoj neumerenosti.
Ali, Teofile, ne pitaš se ovde Ti, nego mi.
Svoj zazor od patetike zadrži za sebe, jer si zaslužio da se o tebi piše neumereno, u hvalospevima i s puno emocija.
Teofil Pančić bio je, naime, sasvim izvesno neponovljiva figura srpske i postjugoslovenske žuralistike; pored gore navedenih, kao što su životni elan, ironija i osetljivost, njegovo delo (i ličnost) krasile su još nekolike moćne osobine, a iznad svih pravdoljubivost, poštenje, i ona koja će se, s pravom, izdvajati u svim sećanjima na Teofila – hrabrost.
Njegova se hrabrost videla u pisanju kako o imanetno političkim temama, tako i o onim iz oblasti kulture. Ona se manifestovala u razmišljanju svojom glavom, u analizama izvan bilo kakvih okvira, pre svega onih koji nameće „duh palanke“, Teofilov i ponajveći neprijatelj.
To ne znači da je u njegovom pisanju bilo reletivizacija i/ili hirovitosti, da nikad niste znali s kakvim će stavom o nekoj temi izaći.
Naprotiv, Teofil je eks-jugoslovenske političke, društvene i kulturne teme posmatrao i analizirao s pouzdanih, čvrstih pozicija, na koje je čak voleo, tim svojim ironičnim stilom, da se neprestano vraća, da nam ih bez prestanka urezuje u mlohavo sećanje, jedno od najpogubnijih svojstava ovdašnjih društava i kultura.
A te pozicije se tiču, odnosa prema nacionalizmu i iz s njim povezanih ratova iz 90-tih, koji do danas, Teofil je to odlično znao, oblikuju naše živote.
U toj se tački sustiču njegova hrabrost i pravdoljubivost: uvek na strani istine i pravde, na strani slabijeg i žrtve, bez obzira na posledice koje to nosi.
A, posledice ponekad i nisu bile tako male, udari su dolazili sa različitih strana, pa i od jučerašnjih saboraca.
Teofil se pak sa svim tim nosio superiorno, bez jeda i preosteljivosti, s autentičnim gospodstvom, uz ironični osmeh i nezlobivo odmahivanje rukom.
Autor je pozorišni kritičar, teatrolog i univerzitetski profesor
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.