Teret savršenosti ili ograničenje nepodobnosti: 25 godina filma „Gataka" 1Foto: kpa Publicity / United Archives / Profimedia

Otkako je sveta i veka, ljudi su se pitali kako bi bilo da poseduju božje moći i da mogu da utiču na svoje sudbine, a jedan od filmova koji se bavi ovom temom je Gataka, koja danas puni 25 godina.

Evolucija oduvek ide svojim tokom i ljudi su definitivno njen deo, samo što bi ljudski rod voleo da može da utiče na nju kako mu odgovara. Zbog toga se mnoga naučnofantastična dela bave onim čuvenim šta bi bilo kad bi bilo, i to kad je najčešće u budućnosti, kako bi osnovna postavka mogla da uključuje okruženje i tehnologiju koje nema.

U Gataki ta budućnost nije toliko daleka, ali jeste zastrašujuća jer se, kao i mnoge druge distopijske zamisli, zasniva na podeli ljude na podobne i nepodobne. A sve to zbog, pogodili ste, razvoja nauke i tehnologije, ovde konkretno u službi eugenike.

A to u praksi znači da su ljudi pronašli način da genetski modifikuju svoju decu, odnosno da biraju osobine koja će ona imati, tako izbegavajući potencijalne bolesti, a ujedno kombinujući najbolje osobine oba roditelja. Naravno, ima i onih kojima je takav pristup neprihvatljiv, te oni svoju decu dobijaju na običan, staromodni način, ali se ta deca potom smatraju nepodobnim.

Oni su i dalje deo društva, ali ne mogu da se bave prestižnim poslovima, već postaju najniži deo radničke klase i neke stvari su im zabranjene, poput leta u svemir, na primer. To je ono što je želja glavnog lika Vinsenta, koji je nepodoban za tako nešto, ali želi da po svaku cenu ostvari svoju zamisao i dečački san.

Za to mu je potreban genetski materijal Džeroma, podobnog bivšeg sportiste u kolicima, koji mu postaje saučesnik. Uz sjajne role Itana Hoka, Džuda Loa i Ume Turman, ovaj film na svakom koraku prikazuje koliko diskriminacija može da bude pogubna i kako ljudima malo fali da dignu zidove između sebe i podele se na „ove“ i „one“.

Na sve to, tu je i glavno etičko pitanje vredi li igrati se Boga, pa makar to značilo da će naša deca sigurno biti zdrava i dobiti najbolje od našeg genetskog materijala, ili ipak treba nešto prepustiti prirodi, sreći i drugim faktorima. S obzirom na to u kakvom se stanju svet nalazi danas, ovo pitanje je i te kako relevantno i dalje.

Uprkos tome što je u filmu nekima dato ono najbolje i što su oni „bolji“ od drugih, to se odnosi samo na fizičko stanje, jer onaj psihički deo je ipak malo komplikovaniji od prostog biranja osobina poput ukusa sladoleda. To postaje sve jasnije kako film odmiče i u tome leži glavni deo njegove poruke da ljudski rod verovatno nikada neće naučiti lekciju i nikada neće biti zadovoljan onim što mu je dato, već će uvek težiti nečemu nedostižnom.

Nije loše imati želje i zamisli, važno je da li i kako može da se dođe do njihovog ostvarenja i, samim tim, da li bi možda trebalo da se fokusiramo na nešto drugo. Gataka daje jedan mogući odgovor na pitanje koja je cena svega toga, a na nama ostaje da vidimo da li ćemo ga uzeti za ozbiljno.

Mada, ako uzmemo u obzir da je ovaj film na blagajnama navodno jedva vratio trećinu uloženog novca i da Orvela i Hakslija nismo poslušali, ne bih se kladio na to da ćemo izvući pouke iz njega.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari