Intimna ispovest o odrastanju 1

Sećanja, kad izazivaju nostalgiju, ona ustvari evociraju uspomene na nešto što je prošlo i čega više nikad neće biti. Nostalgija je u tom smislu čežnja za onim nepovratnim, što sve više bledeći i dalje živi u ljudima.

Ovih sećanja postaju svesni kao više nikad dohvatljivih delova njihovog bića na koja gledaju sa setom. Ona žive još samo kao trajna prolaznost. Sećanja mogu da budu i bolna i traumatična, takva sećanja uglavnom pokušavaju da potisnu ili da ih ignorišu kada im se vraćaju. Ali za razliku od nostalgičnih, traumatična sećanja pozivaju ljude da ih ponovo preispituju, da se sa njima iznova suoče kako bi razumeli koji delovi njih su i dalje determinisani njima.

Roman Siniše Tucića Popino prase, objavljen krajem prošle godine u izdanju IK Zenit Books iz Novog Sada, pored toga što je ušao u uži izbor za Ninovu nagradu, isto tako ulazi i pod kožu čitaoca. Preplićući u sebi ove dve vrste sećanja, nostalgično i traumatično, autor pripoveda svoju duboku intimnu ispovest o odrastanju, jer su određeni događaji inspirisani piščevim ličnim životom. Na taj način, svako ko pročita, makar i nekoliko stranica tog teksta, već će moći da se poistoveti sa glavnim likom ponirući u sopstvena sećanja i tragajući za svojim ličnim iskustvima borbe za kreaciju vlastitog identiteta u ranim pubertetskim danima.

Radnja prati Olivera, trinaestogodišnjeg dečaka koji želi da bude prihvaćen u svom školskom odeljenju, ali mu to teško polazi za rukom. Pre svega jer potiče iz siromašne porodice radnika koji ne mogu da priušte da mu kupe ribok patike i levis farmerke. Zbog toga on ne može da odlazi u Tweety, klub sa poker aparatima gde visi ekipa kojoj bi želeo da pripada, već je osuđen da se druži na školskom igralištu sa drugim luzerima sličnim njemu. Među tim luzerima je i Tuta od koga Oliver sluša priču o opasnoj travki popinom prasetu. Kako bi se dokazao, a ujedno i privukao pažnju na sebe, Oliver odlazi do travnjaka i stavlja u usta popino prase uveren da će u svakom trenutku moći da ga izvadi. Čitav letnji raspus 1991. glavni junak će provesti u bolnici boreći se sa travkom koja će mu završiti u plućima.

Roman Popino prase s obzirom da je smešten u tu kobnu godinu po bivšu državu Jugoslaviju, godinu kad su počeli prvi ozbiljni sukobi u Hrvatskoj, kroz metaforu Oliverove lične borbe pravi poređenja sa onim što se dešava u zemlji. Parafrazirajući autora: onako kako političari nisu znali da spasu Jugoslaviju od rata, tako ni lekari i medicinske sestre nisu znali kako da pomognu Oliveru koji je bio u bolovima. Isprirovedan u kratkim poglavljima, gotovo kratkim pričama dnevničkog tipa, roman čitaoca vodi preko blokova na novosadskom Novom Naselju do Dečje bolnice i nazad kroz bulevare, ulice grada do Dunava. Tucić je na ovaj način i hroničar, dočaravajući atmosferu iz prošlih vremena, kao svedočanstva jednog poglavlja iz sopstvenog života.

Oliver će se i u bolnici i na ulici sretati sa mnogo likova, pre svega vršnjacima, roditeljima, rođacima, ali i doktorima, medicinskim sestrama i prijateljima svojih roditelja. On će biti svedok promene u raspoloženju, navikama i postupcima svih ovih ljudi usred rata koji počinje osamdesetak kilometara zapadno od Novog Sada. Pored ovih mnogobrojnih likova, najveća pažnja je posvećena Oliverovom starijem bratu od tetke Severu od kojeg će učiti o muzici i tome kako postati kul. Kroz lik Severa autor predstavlja i sudbinu mladih koje su zahvatile ratne strahote 1990-ih. Prateći u jednom delu romana Severa, koji se skriva u bolnici kako ne bi bio mobilisan, dok se gomilaju tenkovi oko Vukovara, pokazuje antiratni podtekst dela.

Tucić u svom romanu Popino prase dočarava najranjivije doba u čovekovom odrastanju, a to je prelazak iz deteta u muškarca. Eksplicira kako nezrele odluke uzrokuju ozbiljne posledice, kako na ličnom tako i na društvenom i političkom nivou. Jedna takva refleksija svedočenja o iskustvu traume neupitno stvara potrebu od koje se ne bi smelo bežati i sakrivati se u nostalgiji. U ovom kontekstu to može da se interpretira kao: ne biti jugonostalgičar, već se suočiti sa traumom koja nas društvo zadesila 1990-ih. Kao što se Siniša Tucić kroz roman suočava sa popinim prasetom, tako društvo mora da pronađe snage i način da se suoči sa istinom ratnih 1990-ih, ma kakva ona bila. U suprotnom, nikad neće sazreti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari