Misao o prošlosti je misao o porodici. Užoj i široj i slobodi koju donosi saznanje da tu blizu tebe živi neko na koga se uvijek možeš osloniti, podijeliti radost i problem.
***
Bilo mi je trideset godina kada je umro otac. NJegovali smo jedan poseban odnos. On je bio veoma jaka ličnost koja je pokretala planine. Poslije njegovog odlaska mogla je da dođe samo još veća nesreća, i došla je, počeo je rat. Često sam se pitao šta bi otac uradio da je doživio ovaj rat.
***
Bio je partizan u onome ratu, dokazani antifašista. Tješim sebe da je bolje da nije doživio ovaj, iako se uhvatim često u osjećaju ljubomore kada vidim nečije očeve i danas žive. U mojoj široj porodici ja sam sada najstariji. To je odgovornost, ali da li iko danas sluša starije. U mojoj prošlosti važne ličnosti su bili djed Dušan i otac Borislav, naravno tu je bila i majka Ksenija, ali njih dvojica su bili ti koji su me učili svemu. Da li ja to isto činim?
***
Muž moje američke rodice, pisac, dobitnik Puliserove nagrade, sada penzioner, kaže: «Najgore mi je što me sada niko ništa ne pita». Dakle, to je ključno pitanje zašto se ne koriste prošla iskustva, zašto sve mora da počinje ispočetka. Naravno, ima i boljih primjera.
***
Fabrika BMW, u mom komšiluku, napravila je specijalne proizvodne hale u kojima rade radnici stariji od 55 godina. Postavili su im posebna svjetla, stolove, stolice… I ti radnici rade najskuplje modele. Jedan primjer kako se cijeni iskustvo.
***
Do sada sam producirao preko 500 muzičkih albuma, ali i dalje eksperimentišem. U toku sam sa najnovijim tehnologijama i zato mi je lako da riješim bilo koji problem iz produkcije kada mi neko zatraži pomoć. Nehotice se nasmijem, ali odjednom shvatim da iza toga što ja znam stoje sati, mjeseci, godine rada i to je ono što je neprocjenjivo.
***
U knjizi koja nosi naslov «Sarajevo rock’s», na kojoj radim već nekoliko godina, a nadam se da će biti završena ove godine, bavim se svojim odrastanjem u Sarajevu i borbi za muziku. Ja sam rođen u centru grada, tačnije u Ulici Vase Miskina, danas Ferhadija, blizu Baščaršije, u stvari, to se računa kao Baščaršija.
***
U radijusu od nekoliko stotina metara išao sam u osnovnu, muzičku, prvu gimnaziju, ekonomski fakultet, magisterij. To je bilo sve tu nadohvat ruke. Iz te pozicije sve se činilo mnogo jednostavnije i omogućavalo mi je da imam pogled iz prve ruke na sve što se događalo u gradu. Međutim, to me činilo lijenim u jednu ruku, a u drugu mnogo sigurnijim.
***
Svoj prvi nastup imao sam u drugom razredu osnovne škole. Moja učiteljica otkrila je moj pjevački talenat. Tako bih ja bez pratnje pjevao šlagere iz toga doba na školskim priredbama u odjelcetu koje mi je mama sašila. Pjevao bih Kad si kupim mali motorin (Marko Novosel), Julijana (Dušan Jakšić) i tako.
***
Kasnije, u četvrtom razredu, počinjem da sviram u tamburaškom orkestru, a već u petom pravim svoju grupu koja se zvala Žute pjege. Odmah i komponujem nekoliko pjesama koje kasnije izvodimo na koncertu u školi. Postali smo popularni.
***
Prelaskom u gimnaziju osnivam najprije grupu Oni, zatim Formulu 4 zajedno sa LJubišom Racićem, Senadom Begovićem i Zlatkom Nikolićem. Mi smo bili najbolji od tadašnjih mladih grupa kojih je bilo na desetine u Sarajevu.
***
Fis i Sloga bila su dva kultna mjesta gdje su svirali Indeksi i Pro Arte, a tu su gostovale i druge popularne grupe iz cijele Jugoslavije. Odlazak nas osnovaca na takva mjesta je bilo ravno hodočašću. To se ne može opisati.
***
Kasnije kada je otvoren Dom mladih na Skenderiji uzbuđenje je više raslo. A onda kada sa svojom grupom počneš da sviraš, da dijeliš binu sa svojim idolima, onda se to tek tada može nazvati uspjehom. To se nama desilo. Najbolja stvar koja se može desiti mladom čovjeku je da ima svoj bend. To je priča o harmonizaciji koja se kasnije prenosi na život.
***
Poslije Formule 4, zajedno sa sestrom Brankom, Sekom, osnivam Rezonansu, objavljujemo singlove, LP-je. Otvaram među prvima i svoj tonski studio BLAP, što je skraćenica od Brano Likić audio produkcija u kome snimaju i poznata i nepoznata imena koja kasnije postaju poznata.
***
Pravim i Baglamu Bend, jednu glumačko muzičko primitivnu družinu. Dosta stvari radim pod pseudonimom da bih sačuvao svoju privatnost i mir. Ali kada se osvrnem, od početka svoje muzičke avanture ja sam sam.
***
Ja sam taj koji ubjeđuje druge da krenu za mnom, a usput ja radim sve. Ja komponujem, aranžiram, sviram, pjevam, snimam, produciram… Vozim kombi sa instrumentima. Jednostavno, to je tako jer ja najbolje komuniciram sa samim sobom.
***
Možda bih bio uspješniji da je bilo drukčije, ali uspjeh nije to što me je zanimalo, mene je zanimalo i radovalo zadovoljstvo koje sam osjećao radeći sve to.
***
U novije vrijeme organizovao sam grupu pod nazivom Kreativna koalicija (valjda došao pameti) u kojoj sam okupio kreativce iz svih vrsta umjetnosti da bi sarađivali na projektima. Tu su kompozitori, književnici, režiseri, naučnici… Mi raspravljamo i donosimo zaključke vezane za određene umjetničke projekte.
***
Zašto sam to uradio? Zato što mislim da je odgovornost u stvaranju umjetničkih dijela velika i da stoga treba više filtera dok to ne izađe na svijetlo dana, nikad ne sputavajući izvornu ideju i slobodu.
***
Ja živim zvanično u Minhenu i Los Angelosu, ali svratim često u naše krajeve Sarajevo, Hercegovinu, LJubinje (mjesto odakle moja familija vuče korijene). Naravno, svako od ovih mjesta ima određeni uticaj na mene, a ja se trudim da uzmem najbolje.
***
LA je najinspirativniji i tu najviše kreativno uradim. Zato što je to grad sa puno kreativnih ljudi, nesebičnih da ozbiljno razgovaraju o projektima. Minhen je glavna baza sa glavnim studijem i tu se finaliziraju stvari. Naši krajevi mi služe za podgrijavanje emocija, ali tamo slabo mogu da radim. Jednostavno, ljudi mi izvuku energiju, naravno ne žalim se, te zato tu ne mogu da budem dugo. Svako mjesto gdje sam živio, sa ljudima koje sam sretao, ugrađeno je u dio mene, tako da u šali za sebe kažem da sam skup komadića. Patchwork!
***
Kada sam 2003. na Budvanskom festivalu otpjevao pjesmu «Čovjek s juga» i kada su uslijedile pozitivne reakcije, rekao sam sebi da nema potrebe da se krijem. Ja ne znam šta je sa tim ljudima koji su rođeni u Jugoslaviji pa okoliše da kažu nešto dobro za nju, već se nešto pravdaju izbjegavajući čak i njeno ime. Ja nemam problema sa tim, ja to čak namjerno ističem jer to je isto kada bih se stidio svojih roditelja i života sa njima.
***
Prošle godine sam najviše uradio u stvaralačkom smislu. Pripremio sam pet albuma, što je oko 60 pjesama. Dopisao Sarajevo Rocks, radio na dva scenarija za film. Pronašao novih saradnika.
***
Ne shvatam zašto su svi poličari ljuti. Nigdje osmjeha. Svake godine nove prijetnje. Vladanje strahom. Naši životi ionako prolaze. Sve je jednostavno organizovati, ja tako mislim. Problem je moral i kultura. A ljudi ko ljudi, boje se sve vrijeme od onih stvari koje se nikad ne dogode.
***
Nedostaju mi pjesnici. Kao da su se izgubili ili ako nisu nemaju više tu moć kakvu su imali. To mi je žao. Pjesnička riječ je mnogo značila mojoj generaciji. Danas budala izvali glupost i odmah ga svrstavaju u pjesničku kategoriju, što je žalosno i opasno. Mene ne mogu prevariti, ali nove generacije mogu. Biti pjesnik je ozbiljan posao.
***
Sjećam se jednom prilikom poslao sam jednu svoju pjesmu šansonjerskog karaktera na festival u Beogradu. Ubrzo mi se javio Branko V. Radičević i rekao «prihvatili smo tvoju kompoziciju, ali ne sviđaju mi se neke stvari u stihovima pa bih te molio da se javiš Dušku Trifunoviću da to malo koriguje“. I ja se javim Dušku, Duško je bio najveći. Tako se tada radilo, a tako sam i ja učio.
***
Obradujem se kada naiđem na nekog novog pjesnika. Rupi Kaur je pjesnikinja čiji sam knjigu kupio nedavno u LA i koja me je oduševila svojom jednostavnošću i direktnošću.
***
U pop i rock muzici smeta mi što najveće zvijezde sa naših prostora koje zbog svoje popularnosti mogu prodati i prazan CD podilaze publici i snimaju stupidne pjesmuljke, umjesto da kao lideri uvijek čine korak naprijed u nepoznato, u nešto što otvara nove horizonte kod slušalaca. Nažalost oni se bacaju u blato i valjaju se zajedno sa masom u njemu. Prije je bilo sve ozbiljnije i sa većom odgovornošću.
***
Drago mi je da se mnogo ljudi danas bavi džezom. To je ozbiljna forma koja pomaže razvoj muzike. Ja sam u džez priču ušao zahvaljujući Dušku Gojkoviću, koji me uvukao u taj svijet. Moji saradnici u toj oblasti su najbolji i najpoznatiji. To vrijedi više od svega.
***
Moj prvi džez CD «Jazz Postcard» imao je i još ima fantastičan odjek kako od publike tako i od kolega iz džez svijeta, što i te kako godi. Pripremili smo još dva CD-a, jedan u istom sastavu i drugi sa big bendom. Duško je uradio dio aranžmana, a dio Walter Lang. Pošto je puno toga spremno za objavljivanje, mislim da će ovi džez radovi stići za objavu pred kraj godine.
***
U februaru izlazi album «Akustično obično», jedna intimna akustična priča gdje sam odsvirao sve instrumente, otpjevao, producirao, komponovao, napisao većinu tekstova, ali isto tako pjevao tekstove Sidrana, Obradovića, Begovića, Ćuka… Album je malo «crn» u smislu atmosfere, ali to sam tek shvatio kada sam sve završio i preslušao. Jednostavno to je snimano sve spontano, malo u LA, malo u Minhenu i to je to. Znam samo da je iskreno.
***
Ono što sam naučio u ovim godinama je da se oduševljavam nesavršenim stvarima, jer sva ta poliranja zahvaljujući raznoraznim softverima ubijaju sve ljudsko. Kod mene u mojoj produkciji sviraju živi ljudi, sa svojim manama i vrlinama ali iskreni u izrazu do bola.
***
Zajedno sa sestrom Brankom, koja živi u Švedskoj i profesor je na univerzitetu, pripremio sam i novi album Rezonanse koji ima naslov «40 godina poslije». Nešto totalno novo. Mislim da je ovo malo previše informacija, ali to je kod mene tako.
***
Moj prijatelj poznati pisac reče mi neki dan: «Da li će me čitati, to me uopšte ne zanima, bitno mi je napisati istinu i imati kontinuitet vlastitog uma. Jednom kada se to bude analiziralo, a mene ne bude, vjerovatno će doći satisfakcija. Naravno, to mi neće biti važno jer to neću znati, ali nekome hoće.“
***
Svaka generacija misli da sve kreće od nje. Naravno da to nije tako, što sam stariji to sve više shvatam. Jednom prilikom tada već „popularan“ žurio sam na snimanje novogodišnjeg programa. Problem je bio što se program snimao u Sarajevu, a ja sam bio u Londonu, iz koga sam se vraćao preko Beograda. U Beogradu sam sjeo na voz, legendarni Olimpik Ekspres, da bih stigao u Sarajevo. Sve je kasnilo. Kada sam sletio u Beograd, već su me zvali na informacije aerodroma da provjere da li sam doputovao iz Londona uz napomenu da će me čekati auto na stanici u Sarajevu.
***
Umoran i nervozan ušao sam u voz sa novim Fender precision basom i kročio u svoj kupe. Ubrzo mi se u kupeu pridružio Dragan Stojnić. Dragan je bio zvijezda, Sarajlija koji je odselio u Beograd i radio tamo u turističkoj agenciji, ali je redovno nastupao na festivalima i snimao pjesme koje bi odgovarale njegovom toplom glasu. Mi se nismo prije poznavali, ali u kupeu smo se ponašali kao da se znamo. Vidjevši da sam nervozan pitao je u čemu je stvar. Ja sam rekao da žurim na snimanje, da me je strah hoću li stići. Dragan je smireno rekao – „neka čekaju, ti ne možeš ništa učiniti, ako se budeš nervirao, to će se vidjeti na snimku“.
***
Na stanici u Sarajevu čekao me je producent sa autom i prvo što me je upitao je da li sam vidio Dragana Stojnića. Jesam, rekao sam, bio je sa mnom u kupeu. U to se pojavio Dragan. Sjeli smo u isti auto i krenuli na televiziju. „Zašto mi nisi rekao da žuriš na isto snimanje“, pitam ga. „Zbog onog unutarnjeg mira o kome sam ti pričao. Šta bi bilo da si me zarazio svojom nervozom, ne bi vrijedili ni ti ni ja.“
***
Zahvalan sam i Srđanu Matijeviću i Esadu Arnautaliću, Dejanu Zagorcu, Milanu Stuparu, Ranku Rihtmanu, Indeksima, Kodeksima, Čičcima, Vokinsima, Pro artama, Arsenu, Mlinarcu, Boroti, Time-u, Korneliju, Korni grupi, Dušku Gojkoviću… I rođaku Miletu, koji mi je poklonio prvi singl Bitlsa «Love me do».
***
Svako ima neku zaslugu zašto sam postao to što jesam. Učiš dok si živ, ali nikad ne smiješ zaboraviti početke i ljude koju su tu bili makar kao uzori. Moja želja je bila da im se bar malo približim, ali desilo mi se da sam sa svima njima sarađivao i da su me prihvatili kao ravnopravnog partnera. Mislim da je to najveća nagrada koju možeš da dobiješ.
***
Problem čovječanstva je ovisnost o patnji. Kako rastemo mi uočavamo da svi oko nas pate: – roditelji, braća, sestre i mi učimo da patimo isto kao oni. Imamo najbolje učitelje oko nas. Učitelji nas uče kako da patimo, kako da sudimo o nečemu, kako da manipuliramo, kako da kažnjavamo… LJudi su nesretni ako regularno ne pate.
***
Uvijek kada svratim u Sarajevo prvi dan iskoristim da prošetam od Marijin dvora do Vijećnice i nazad. Usput se ispozdravljam sa drugarima iz djetinjstva, onima još živim koji su ostali u Sarajevu, ili sa onim koji su kao ja došli da obiđu stara mjesta, pa povedem nekoga od njih na ćevape u Peticu kod Ferhatovića.
***
Ni u jednu drugu nikada ne idem. Tamo me pripaze one genijalne žene koje rade, koje imaju strahovitu memoriju i opuštenost tako da se nikada ne brinete da nećete naći mjesto. Nakon uživanja u okusu koji prepoznajem slijedi iznenađenje. Konobarica donosi mali tanjirić sa dva ćevapa. Ovo vam šalju žene što rade na roštilju. Naravno, ta zadnja dva ćevapa su najukusnija.
***
Slična stvar mi se desila i sa taksijem. Vozi me taksista, pričamo ko najbolji prijatelji. Na kraju vožnje kada izvadim novac da platim on kaže: „Mogu li ja danas da častim?“ To je magija tog grada.
O sagovorniku
Brano Likić je rođen u Sarajevu prije 64 godine. Do svoje 38. godine živio u Sarajevu, a poslije u Minhenu, Pragu, Los Anđelesu. Muzički producent više od pet stotina produciranih materijala. Kompozitor, singer – songwriter, multiinstrumentalista. Nakon gimnazije završio Ekonomski fakultet, a da bi odgodio odlazak u armiju upisao i interdisciplinarni magistarski studij gdje je otkrio ljubav prema filozofiji. Osnovao sa prijateljima rok sastav Formula 4, zatim Rezonansu i Baglamu bend. Ovih dana mu izlazi i peti samostalni album, a uskoro i knjiga «Sarajevo rocks». Živi na relaciji Minhen – LA – Sarajevo.
Svako ima neku zaslugu zašto sam postao to što jesam. Učiš dok si živ, ali nikad ne smiješ zaboraviti početke i ljude koju su tu bili makar kao uzori. Moja želja je bila da im se bar malo približim, ali desilo mi se da sam sa svima njima sarađivao i da su me prihvatili kao ravnopravnog partnera. Mislim da je to najveća nagrada koju možeš da dobiješ.
***
Ono što sam naučio u ovim godinama je da se oduševljavam nesavršenim stvarima, jer sva ta poliranja zahvaljujući raznoraznim softverima ubijaju sve ljudsko. Kod mene u mojoj produkciji sviraju živi ljudi, sa svojim manama i vrlinama ali iskreni u izrazu do bola.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
