Knjiga kao živo biće 1Naslovna strana knjige

Evo jedne knjige (Prozor u dvorište, Geopetika, Beograd 2017) koja je živo biće. Zato što obuhvata literaturu i život, od autora (Zoran Paunović) koji koherentno povezuje i jedno i drugo tako snažno, da iako ne bi svaka tema bila jednak poziv svakom čitaocu, stil i punoća je pretvaraju u riznicu tako da se čitanje ne zaustavlja.

Živo biće pasioniranim čitaocima i bedeker, mada to zaista nigde nije rečeno, kako razumeti neka velika dela. A i njihove stvaraoce što je sa vremenske distance podjednako važno jer dela su u vremenu, kao i mi, koji sada i ovde zalazimo u literarnu besmrtnost.

Ovo je knjiga eseja, da ne bude zabune, o savremenoj književnosti engleskog jezika, ali i temama koje teže jedna drugoj poput naših pisaca i emigracije, Crnjanski „beznadežno nem pred velikim monolozima koji će morati da ostanu neizgovoreni“, Šeli, Nabokov „pokazao da stvarnost najčešće nije onako stvarna kako se to na prvi pogled čini“, Džojs „sanja veliku umetnost koju će stvarati i veliku ljubav koja će mu u tome pomoći“, ili našeg ranog prevodilaštva, Laza Kostić i Šekspir.

Tu su i Virdžinija Vulf „univerzum praznine, svet bez stožera i oslonca“, Bajron „svetlost je jača i dragocenija ako nastane u dubokoj tmini“, Blejk „umetnik dakle treba da se pretvori u ratnika“, Eliot, Dikens, Grin „pakao je prazan, demoni su naselili lažni raj bespovratno zalutale civilizacije“, Išiguro „uvek treba tražiti između redova, u tišini između rečenica“… I još, nagrade Buker, Pinter, Harvud „oseća da njegov nihilizam pravom stanju stvari odgovara mnogo više nego kolektivni optimizam“, Fokner „unutrašnji monolog idiota može postojati samo u mašti pisca, a onda i čitaoca“, Selindžer „Kolfild je prerano ostareli razočarani Mali Princ“, De Lilo i Oster „međutim pišu o onome što se moglo dogoditi na temelju onoga što se zaista dogodilo“…

Eseji o prevodilaštvu sa primerima loših, Koljević, Tišma „osnovno emotivno obeležje tog tegobnog sveta jeste neizlečivo nezadovoljstvo“, Bajec „istkan je duhovni portret savremenog sveta, u koncentričnim krugovima“… Romantizam, teatar apsurda itd.

Iako se može opisati kao suptilna, tečna ili raskošna, njeni uvidi toliko su univerzalni da upućuju na život, iznad kog oduvek i zauvek, kao gospod bog sa šeširom ostaje jedino umetnost.

Ali, ako u toj komparaciji život sasvim sigurno jeste veći od mašte, onda je i ova knjiga veća od mašte: nju nosi stil, uporediv jedino sa gledanjem u kristalno čisto jezero planinskih vrhova koje ga ljubomorno skrivaju upravo od pogleda. Pored jezera je prozor, ovaj Prozor u dvorište, kroz koji gleda, kako autor kaže opčinjeni zatočenik umetnosti i sumnjam da bi se taj zatočenik mogao bolje opisati nego baš ovim rečima.

Ipak, knjiga nije pisana iz ekskluzivne pozicije nekoga ko uspeva da uhvati suštinu umetnosti, iako očito, uspeva. Ona to uspeva samo zbog izuzetne i dragocene sposobnosti autora da saoseća sa stvaraocima dela koja su ovde teme, kao interaktivni prodor u svet junaka i onih koji su im udahnuli život, gde se neprekidno smenjuje doživljeno ili duboko proživljeno sa suprotnim, sa onim što nikad neće biti deo našeg života.

Ali čitanje teče i čitalac s ponosom, kao da je on sam pisao sva ta dela, aplaudira i uzvikuje Tako je! Ona podupire poseban odnos čitaoca i sveta književnosti, otkriva kompleksne slojeve njene istorije i autora u tom toku, sinhronicitete i sledbenike, čije su sudbine ovde vrlo pažljivo naslikane, da ne bi povredilo ni junake ni njihove stvaraoce koji su razotkriveni kroz pisanje, njihove motivacije, strasti, melanholije, identitete i traganje za njima, autodestrukcije, odnosno život sam. Gde prestaje život stvaralaca, a počinje umetnost, kako to lepo odslikava ova knjiga „u lepoj paraboli koja dokazuje prastaru istinu da prava umetnost uvek potkazuje život“, ali i istinu da „su mnogi poznati pisci postali ono što su verovatno oduvek želeli da budu: književni junaci“.

I njihova je luda hrabrost što su se usudili da to i postanu, u čemu je i njihov odskok u besmrtno, u slobodu. O toj nad-slobodi možda najiscrpnije govori mesto: „Uliks je, pritom, ne samo roman potekao iz pera jednog izgnanika već i delo koje na mnogo načina metaforički uobličava samu ideju izgnanstva kao prokletstva, ali i najvišeg zamislivog stadijuma slobode“.

Tojest, Zoran Paunović preveo je i Uliksa. Ako je nekome na putu čitanja tog dela stajao debeli balvan, otklonite ga, to je samo u glavi posmatrača jer srpskohrvatski Uliks je u ovom slučaju, što i jeste vrhunska sposobnost prevodilaštva, doživeo svoj takozvani stepen iznad kroz prevođenje, što se vidi već na stranici broj dva.

Ako ipak odustanete od knjiga o kojima je ova knjiga Prozor u dvorište, nemojte i od nje. Činjenice i analiza nisu prevladali stil, a to je prava retkost kod knjiga koje pišu veliki poznavaoci. Očekivati više od ove knjige nemoguće je, ona je tako snažna da uvlači u hodnike za koje čitalac nije slutio da postoje. Umberto Eko dokazivao je kako se može govoriti o knjigama koje nismo čitali i na primer, to je vrlo izvesno uz pomoć ove knjige.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari