Koliko je trebalo čekati - i koga? 1

Prošlo je dve stotine godina od prvog objavljivanja (1817) do prvog prevoda na srpski jezik knjige Biographia literaria Samjuela Tejlora Kolridža (Dereta, 2019), i ko zna koliko bi se još čekalo da nije bilo Mirka Bogdanovića, koji je ovdašnjim čitaocima omogućio da čitaju bibliju moderne kritike na srpskom jeziku.

Dakle, srpskoj književnosti je trebalo dve stotine godina da dobije ovo delo, potpisniku ovih redova jedna rečenica da odgovori na pitanje iz naslova, a prevodiocu ko zna koliko da prevede.

Kad se govori o ovakvim izdanjima (kapitalnim), treba, bez ikakve sumnje, spomenuti i onoga ko je preveo delo, mada nimalo rđavo ne bi bilo da se uvek – i to baš uvek – navede ime prevodioca kad je reč o prevodima. Dakle, prvo delo, zatim prevodilac pa sve ostalo.

Pre nego što krenemo na sve ostalo samo jedna mala i lična napomena (nekad je i to potrebno tekstu) koja će, pored imena Mirka Bogdanovića, kao vanknjiževna markica, spomenuti i Jelenu Bogdanović bez koje, verovatno, ovaj tekst ne bi bio potpun, kao ni napomena o prevodiocu. Dakle, kad smo kod teksta, jer treba nešto reći o knjizi, zadržaćemo se na trenutak na onome što smo nazvali sve ostalo.

U ovom slučaju, na sve ostalo treba tako i gledati, dakle, ne kao obično predstavljanje knjige nego, možda, kao preduvod u uvod i delo S. T. Kolridža, na srpskom jeziku.

Zašto sve ovo govorimo? Iz razloga, mada i nemoći, da se u jednom tekstiću nešto više kaže o Kolridžu (za ono više posetiti predavanja Zorana Paunovića ili sačekati neku promociju knjige). Za ovu priliku samo sve ostalo, jer treba i opravdati primerak knjige koja je stigla od izdavača. Hm.

Kolridžova Biographia literaria ili biografske skice mog književnog života i mišljenja, kako glasi podnaslov, može predstavljati, na izvestan način, i polaznu tačku za proučavanje književnosti 20. i 21. veka. O tome je govorila i Milena Vladić Jovanov, oslanjajući se, pre svega, na Paunda, Jejtsa i Eliota, ali i na teorije književnosti 20. veka.

Pošto su autor ovog teksta i profesorka Jovanov zajedno bili gosti emisije Čitač (uređuje i vodi Dragana Kovačević), kao i urednik izdanja Zoran Bognar, između ostalog, govorilo se i o shvatanju reči visualise (vizuelizacija), kako kod Kolridža tako i kod Eliota. Interesantno je da reč visualise nije postojala dok je Kolridž nije zabeležio 1817. godine. Teško je poverovati da čovek ništa pre pomenute godine nije vizuelizovao. Naslov knjige Biographia literaria upućuje i na biografiju i na literaturu, ali je akcenat stavljen ipak na literaturu, što dokazuje poseban odnos prema pojmu književnost ili pesništvo, ako tako hoćete, u tom vremenu – nekoliko godina nakon Francuske revolucije.

Jer, istorijski posmatrano, ništa više nije bilo isto; samim tim ni književnost.

Iščitavajući Kolridžove tekstove i sveske, sabrane u knjizi Biographia literaria, srešćemo i Pesnika i Filozofa. Dakle, Kolridž kao pesnik i kao filozof. Dominantna nit kroz čitavo delo jeste uspostavljanje ravnoteže između dva shvatanja sveta, nebitno je sada da li su to tekstovi o Čoseru, Šekspiru, Miltonu ili Vodsvortu ili onome što je starije i mlađe u engleskoj književnosti.

Ukoliko sada zauzmemo poziciju istoričara književnosti mogli bi još par listova (ili skromnije, nekoliko časova) o Kolridžu, njegovom životu, savremenicima, itd. Ali, ni do čega ne bi došli, osim jedne lepe priče koja gotovo nikoga ne zanima. Jedan drugi horizont BL jeste shvatanje i pitanje Boga. Zato prevodilac s pravom konstatuje da je Kolridža i njegovo delo veoma teško hronološki pratiti: i kao pesnika, i kao filozofa, i još kad tome dodate pitanje Boga zaista nastaje čitav niz problema i pitanja na koja tumač treba da pruži odgovor.

A sada, kada bi postavili pitanje sličnosti i razlike u s/hvatanju Boga kod Kolridža i Hartlija, mogli bi slobodno, bez neke prevelike patetičnosti i odgovornosti, pogled i misli da usmerite na nešto drugo, možda čak i ukrštene reči. No, iako je lakše, nije pametnije.

Kod nas, šire posmatrano, Kolridž je prisutan i u tekstovima Janeza Menarta, njegovim prevodima, i ono što istorijska činjenica govori jeste da je Kolridž srpskoj književnosti poznatiji kao pesnik.

Sad se pruža prilika da se ovaj pisac upozna kao filozof i biograf, a poznavati nekoga polovično isto je što i poznavati nekoga površno.

I pre nego što završimo ovo monološko šaputanje o Kolridžu, spomenemo i Ader (Patricia Adair) koja kaže: “Kolridž je mrzio i pribojavao se nepovezanog, besmislenog univerzuma mehanicističke filozofije i čeznuo je za sigurnošću neke duhovne sile koja bi dala jedinstvo i značaj cjelini” (prevod Mirko Bogdanović). Dok upoznajete Kolridžovo jedinstvo i značaj celine, u knjizi Biographia literaria, nećete biti samo aktivni učesnik stvaranja i poimanja jednog vremena iz perspektive 21. veka, osetićete i the madness of the heart / ludost srca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari