Ostavština Milana Budimira 1

Sudbina je Balkana da veže i spaja tri stara kontinenta, i da posreduje među njihovim stanovnicima, smanjujući razlike i pojačavajući sličnosti.

Da se ta socijabilna i istorijski nužna funkcija može uspešno vršiti, potreban je glavni preduslov, snažna individualnost samog Balkana i samih Balkanaca, napisao je još pre više od osam decenija klasični filolog Milan Budimir, jedan od naših najblistavijih umova koji je u srpskoj / jugoslovenskoj i svetskoj nauci i kulturi ostavio duboki trag.

Citat je preuzet iz teksta Balkanska sudbina, objavljenog u Knjizi o Balkanu I, i štampanoj u koautorstvu sa Petrom Skokom 1936, u izdanju ondašnjeg Balkanskog instituta. Sada imamo priliku da ga ponovo čitamo zahvaljujući agilnosti izdavačke kuće Gradac iz Čačka, čiji je glavni urednik Branko Kukić odlučio da kod novih generacija probudi interesovanje za ovaj nesvakidašnji naučni doprinos kojim svaka kultura treba da se ponosi.

U izdanju Gradca, u kultnoj ediciji Alef, nedavno je objavljena knjiga Mi Balkanci Milana Budimira, koju je priredila klasični filolog i univerzitetski profesor Milena Jovanović, izabravši 24 teksta i eseja iz arhivske građe ovog briljantnog naučnika.

Budimirov bogati naučni opus koji je nastajao tokom pet decenija, od dvadesetih do sedamdesetih godina prošlog veka, nudio je široki spektar tema, a Milena Jovanović, koja je poslednjih sedam godina Budimirovog života pomagala ovom slepom naučniku (kao ratni invalid oslepeo je 1922), uspela je da izabere one najsuštastvenije, potpuno približivši naučne postulate na kojima je bazirao svoje teorije.

Tako su se u knjizi Mi Balkanci, između ostalih, i na prvom mestu, našli: Evropa o Balkanu, Balkan o Evropi, Grčka podloga književnih jezika, O atinskoj „Ilijadi“, Još pitaju čiji je pesnik bio Njegoš, Iz balkanske onomatologije,, Vukova buna, Kočićev mesijanizam, Iz starostavne knjige Simeuna Đaka… I, možda najvažnija, studija Srpska rapsodija Filipa Višnjića.

Kakva je to balkanska individualnost o kojoj govori Milan Budimir? Snažna i uporna „čiju svežinu čuvaju balkanske planine, čiju oporost ublažuju balkanska mora i balkanske župe“; ali u prvom redu dotadanja pokazana nesebična i požrtvovana uloga u kulturnoj istoriji sveta.

Tom kulturnom razvitku celog čovečanstva Balkanci su dali svoja dva najdragocenija dara: „samosvojnost i zadružnost, društvenu i međunarodnu, bez kojih nema pravog napretka u društvu niti istinskog mira među narodima ovog sveta“.

Iz današnje perspektive uskogrudih nacionalizama i šovinizama koji na Balkanu uzimaju sve više maha, ove misli Milana Budimira mogu biti pogrešno interpretirane, kao još jedan, eto naučni! dokaz balkanske superiornosti u odnosu na celi svet, u kojem su svi minorni u odnosu na Balkance.

Budimir se, međutim, kao evropski đak, celim svojim delom zalagao za poštovanje individualnih vrednosti svih naroda, i međusobno uvažavanje i razumevanje.

Rođen u Mrkonjić gradu 1891, školovao se u Sarajevu a potom se upisao na studije klasične filologije i uporedne lingvistike na Bečkom univerzitetu, gde je i doktorirao.

Visokoobrazovnu karijeru počeo je 1921. na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu gde je, napredujući do šefa Katedre za klasičnu filologiju, ostao do penzionisanja 1962, sa prekidom za vreme nemačke okupacije zemlje.

Bio je redovni član Srpske akademije nauka, Jugoslavenske akademija znanosti i umjetnosti, Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, i nekoliko stranih naučnih društava, a dobitnik je i posleratnih visokih nagrada za naučni rad. Umro je u Beogradu, 1975. godine.

U svom višedecenijskom radu pridržavao se životnog načela Nulla dies sine linea, ili kako je govorio: „Raditi i razmišljati, to je prva i najvažnija ljudska osobina. Bez rada nema života“.

Posedovao je, piše Milena Jovanović, pouzdanost, akribičnost i kritički stav; bavio se grčkom i latinskom filologijom i lingvistikom, grčkom i rimskom književnošću, opštom i uporednom slovenskom lingvistikom, vizantologijom, komparativnom istorijom religije i folklora, etnologijom…

Drugim rečima, „bio je pionir multidisciplinarne naučne metode u nas“.

Kao naučnik prosvetiteljske vokacije i jugoslovenskog opredeljenja, smatrao je da balkanska kultura treba da se osniva na jedinstvu u varijacijama kultura pojedinih balkanskih naroda: „Novi balkanski duh samosvojnosti i združenosti treba da harmonički poveže ove varijacije u jednu sintezu. Taj duh treba da sprečava gloženja u razvitku pojedinih narodnih kultura na Balkanu“, pisao je, dodajući da je „već dosada Balkan organizovan u svojih šest samostalnih država bio mala slika Evrope“.

Gajio je antičku ideju bratskog mira, razmišljajući o balkanskom preporodu koji bi bio od velike koristi Evropi koja je u jednom trenutku poklekla, ali kojoj nikad nije negirao ogromni udeo u progresivnim idejama, važnim za razvoj društva i kulture u celome svetu.

Knjiga Mi Balkanci treba, smatra Milena Jovanović, da na Milana Budimira podseti one starije, a da mlađe podstakne da (raz)otkrivajući tajne nauka kojima se bavio saznaju ko je on bio.

Tim bi rečima možda trebalo dodati: Ima li danas Milan Budimir dostojnog naslednika?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari