Pogled u publiku 1

Slogan ovogodišnjeg Bitefa je „Svet bez ljudi“, a najupečatljiviji njegov deo jesu tri instalacije. Slogan sa ovim, i ne samo ovim, instalacijama stoji u direktnoj vezi, sadržinski i formalno.

Svet bez ljudi ne samo što je moguć i verovatan nego je i garantovan. Nauka to ne tek da predviđa nego dokazuje. Kroz vreme, koje u kosmičkim razmerama nije ni tako beskrajno, čitav će se svemir vratiti u tačku iz koje je i potekao, ili će nastaviti da se širi do „rasprsnuća“; u svakom slučaju, u svemiru, ova planeta – na kojoj je čovek začeo civilizaciju i na kojoj živi i dalje kao Crv, ali piše i stvara umetnička dela i izumeva stvari kao Bog – završiće svoj vek za onoliko vremena koliko je do sada imala, nalazeći se u ovom času, dakle, na pola svog puta. Biće to svet bez sveta, bez ičega, jedno ništa, a ne samo bez ljudi. A svet bez ljudi na ovoj planeti (sad govorimo, dakle, sasvim lokalpatriotski) već je postojao, i to toliko dugo da je trajanje čoveka prema protezanju vremena kao jedan sekund u jednom danu i noći, te je vrlo mogućno i verovatno da do svog kraja svet opet proboravi lavovski deo svog vremena bez postojanja čoveka, a sa drugim zverima, biljkama i mikroorganizmima, koji će u evolucionom razvoju ići nekim drugim putem posle čoveka, a ne ka čoveku, kao meri sviju stvari.

No, drugo je, a krajnje važno pitanje, da li je svet bez čoveka još uvek svet – bez te svesti koja ga pojmi kao celinu i koja poima samu sebe kao neponovljivu autentičnost. U svakom slučaju, svest postaje zrela, preporođena, renesansna, od trenutka kad je pojmila ne samo da sama nestaje jednom zauvek nego i da će čitav svet jednom nestati, nestati neodoljivo. Uprkos tome, čoveka ne napušta želja, poput ugrađenog sna u biću, da popravlja i sebe i svoj svet, da restaurira one vrednosti koje su izgubljene, da stvara ono čega nije bilo, iznalazeći revolucionarne uvide i donoseći revolucionarne zaključke i odluke, a vlastitu svest određujući upravo kao moć uočavanja razlike između retrogradnog i progresivnog u društvu, dakle, u svetu, i u sopstvenom, ličnom životu. To osećanje za istorijsko jeste svest, i njena herojska crta u tome je da se trudi kao da je večna, iako joj je kraj neminovan, i zemaljski i kosmički.

Za razliku od pozorišta u kojem nastupa čovek sa drugim ljudima ili sam, instalacije su bez ljudi, ili pak s čovekom koji u njima predstavlja ono što je bio pre nego što je postao čovekom, ili ono što će biti nakon svršetka čoveka, nakon postojanja sveta. No, šta je to što je zajedničko i pozorištu, u svim njegovim diverzitetima, i instalacijama, u svim njenim divergencijama? Stoga bismo, ako imaju nešto bitno zajedničko, pozorište s pravom mogli smatrati i vizuelnom umetnošću, kao što bismo i instalacije mogli smatrati ogrankom pozorišne prakse (razume se, ukoliko se otrgnemo strogoj akademskoj podeli umetničkih vrsta, koja služi samo tome da stručnjaci svoje plate dobijaju po različitim osnovicama, kako im se ne bi preklapale i samim tim potirale)?

Pored drugih manje uočljivih zajedničkih osobina, među kojima dele čak i pojam sukoba u odnosu među ljudima ili stvarima, odnosno objektima, ono što je apsolutna zajednička stvar pozorišta i instalacije jeste publika: ljudi koji gledaju pozorišnu predstavu ili posmatraju instalaciju. Zagledajmo se sad u oblik prostora koji publika može imati u pozorištu pred predstavom ili u instalaciji!

Taj prostor može biti statičan, u različitim svojim formama, ili dinamičan. U instalaciji preovladava ovaj dinamični prostor, u kojem se od gledaoca traži da hoda, prilazeći objektima i odmičući se od njih, dok je u pozorištu, tradicionalno, zastupljeniji statični oblik, sa sedištima. Ipak, ne zaboravimo da se dinamični oblik teatralnog prostora za gledaoca javlja još u Srednjem veku i postaje, u jednom trenutku srednjovekovlja, dominantan.

U čemu je sad ova razlika između statičnog gledaoca koji, dakle, ima jednu poziciju gledanja, od one u dinamičnom prostoru, u kojem se tačka pogleda menja? Razlika nije samo u već opisanoj distinskciji promena tačke gledanja nego, pre svega, u uspostavljanju ili ukidanju podele na prostor za igru i prostor za gledanje te igre. U instalaciji publika ispunjava sam prostor igre/zbivanja: publika je tu akter. Instalacija neminovno stavlja do znanja jednu suštinsku pozorišnu osobinu, koja je danas zatomljena u pozorištu: da je scena javni prostor i da čovek na njoj, glumac-izvođač ili gledalac, stupa u javnu sferu, u kojoj ima pravo na javnu reakciju koju uobičajeno sebi ne dopušta, osim u najkonvencionalnijem vidu – da aplaudira.

Veliku pažnju treba usredsrediti na aplauz, na tu konvenciju, jer se u njoj skriva i otkriva tajna smelosti ili nespremnosti na javno delovanje ljudi koji dolaze u pozorište da gledaju predstave. Ali, pre toga, treba još reći i da je bit instalacije u tome da bude ogledalo posmatraču, u kojem će on moći jasnije da sagleda svoju personu, svoju društvenu ulogu, negoli u pukom ogledalu, jer je u instalaciji moguće da bude upisano njegovo vreme sa ključnim svojim problemima. To, dakako, ne znači da su sve instalacije smislene te da većina, zapravo, kao i u drugim oblicima umetnosti, ne nastaje po inerciji lenjosti mišljenja i podražavanjem već viđenih radova drugih umetnika, bez inspiracije, karijerno, kao u kakvom ofisu.

Ove godine na Bitefu, od tri, dve instalacije su usredsređene na uočavanje, proživljavanje i promišljanje temporalnosti ličnog, individualnog života s njegovim iznenadnim, ničim zasluženim, početkom i njegovim nemninovnim krajem, a jedna je usredsređena na promišljanje političkih mena na određenom prostoru. Prve dve instalacije, izraelska „PA’AM“, Nadava Barnea, i švajcarska „Zaostavština, komadi bez ljudi“, Štefana Kegija i Dominika Ibera, obraćaju se introspekciji, čoveku kao biološko-psihičkoj pojavi, a druga, nermačka „Večna Rusija“, Marine Davidove i Vere Martinove, društvenoj kritičnosti čoveka, njegovom političkom biću. U pomenutim introspektivnima, bilo bi bolje kad bi svaki gledalac mogao pojedinačno, usamljeno, da posmatra i prolaziti kroz prostor, prostore u kojima su. „Večna Rusija“ bi, pak, morala da ima i mesto za izražavanje odnosa gledaoca prema samoj instalaciji, gde bi on mogao da ostavi svoj kritički, možda protestni, zapis: glas ili pismo. U ovoj instalaciji je, na tradicionalni način, gledalac pasiviziran, kao što je to uobičajeno u komercijalnom, repertoarskom, konzervativnom pozorištu, gde se od njega očekuje samo aplauz kao gest. Došli smo, dakle, do aplauza, aplauza na ovogodišnjem Bitefu.

Slovenačka predstava „Odilo. Zatamnjenje. Oratorijum“, završava se kao instalacija: na pozornici ostaju, kao spomenici, nazivi logora smrti u Trećem rajhu, a glumci su se povukli sa scene. Nastupa muk nekoliko trenutaka, a zatim počinje nesiguran i rascepkan aplauz, da bi se onda ipak konstituisao pa, kad se glumci ne pojave na sceni, zatihnuo. Kome publika aplaudira? Naravno, logorima smrti. Zašto aplaudira? Zato što ne razmišlja čemu aplaudira, oslanjajući se na konvenciju u kojoj je aplauz na kraju neizbežan. Publika je ovde kao sprava aplauza, kao objekat, a ne kao subjekat. Taj gest reditelja Dragana Živadinova, najpametnija je instalacija na ovogodišnjem Bitefu i, na samom kraju predstave, najbolje pozorište.

Zatim, kad je, u francuskoj predstavi „Svita br. 3 ’Evropa‘“, zapevan onaj govor, o kojoj smo obavešteni ovako: „Govor imama. Brisel, 2012.“, a u kojem neki imam, dakle u Briselu, poziva na formiranje islamske države i bljuje paklenu vatru na žene koje su „izazovno odevene“, te su stoga i pravedno kažnjene ukoliko pretrpe neprijatnosti sve do silovanja, bilo je u pubici i onih kojima je to bilo smešno, pa i aplauza, ali niko se nije usprotivio, zazviždao ili iz grla pustio ono sad smisleno „uaaa“, jer kad govorimo o Briselu, o institucionalnom centru EU i politike prema (i)migrantima, onda je podlo da govorimo o opasnosti od islamske države, a naročito kad je reč o nekom tamo imamu koji neke tamo godine govori, a da o tome ko i u kojoj to džamiji i pred kolikim skupom govori – ništa ne znamo. Publika nije prisutna. Bitef bi ubuduće trebalo da radi na ovom nedostatku prisustva publike, naime, na uprisutnjenju publike kao javnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari