Srebrenica je jedna od najvažnijih tema naše epohe 1Foto: Ladislav Tomičić

Što god da Vučić napravi, bojim se da to neće imati gotovo nikakvog pozitivnog učinka na Srbiju i Srbe kad je riječ o Srebrenici, da će to biti samo još jedna propagandna akcija za jednokratnu upotrebu, da neće biti govora o koraku prema otrežnjenju i suočenju s istinom. Za prave iskorake potreban je veći stupanj političke iskrenosti i smjelosti, veći stupanj historijske odgovornosti prije svega prema vlastitom narodu i budućnosti tog naroda – kaže za Danas hrvatski novinar Ivica Đikić, upitan da li misli da će srpske vlasti iskoristiti to što će, zbog trenutne epidemiološke situacije, komemoracija povodom obeležavanja 25 godina od genocida u Srebrenici biti održana posredstvom videolinka, te barem poslati svoju snimljenu poruku, i tako odati poštu žrtvavama, bez samog odlaska. Ivica Đikić, autor kapitalnog dokumentarnog romana Beara i scenarista serije Novine, govori za Danas i o tome zašto se negiranje politički zločina još uvek koristi u političke svrhe, zašto je važno otkiti zašto se genocid dogodio, te suočavanju s prošlošću u srpskom i hrvatskom društvu.

* Pre mesec dana u Srebrenici se pojavio bilbord sa likom Aleksandra Vučića i natpisom Zahvalna Srebrenica. Kako vidite taj događaj?

– Vidim to kao sasvim bespotrebno i dosta infantilno izazivanje tenzija, bez obzira na to što će ovi koji misle da su pametniji od svih naći neko formalno objašnjenje koje služi samo tome da se relativizira jedna obijesna provokacija. Ali tako je s Vučićem. Čini mi se da on svoje političke i intelektualne resurse u prevelikoj mjeri razbacuje na teatar, mada mu to više nije potrebno. Njemu su teatar i privlačenje pažnje po svaku cijenu očito nepovratno ušli u krv i misli da ne treba mijenjati formulu koja donosi uspjeh, ali to je dugoročno pogrešno razmišljanje, krivi smjer.

* Pomenuti slučaj desio se nekoliko dana pre izbora u Srbiji. Zašto se negiranje ratnih zločina i dalje koristi u političke svrhe? Kakve beneficije u politici donosi poricanje?

– Vidimo da to donosi glasove na izborima i to je sasvim dovoljan motiv onima koji posežu za tim sredstvom u dolasku do cilja. E sad, sljedeće logično pitanje glasi: zašto veličanje ratnih zločinaca iz vlastitih redova ili poricanja zločina donosi glasove na izborima? Zbog toga što se već jako dugo na svim poljima poduzimaju napori da mržnja prema ratnim neprijateljima nikad ne prestane, da rane zauvijek ostanu jednako svježe. To je začarani krug u kojem će se još dugo vrtjeti naši životi.

* Napisali ste sjajnu knjigu o ulozi nekadašnjeg načelnika bezbednosti Glavnog štaba Vojske RS Ljubiše Beare u genocidu u Srebrenici. Šta vas je navelo da počnete da tražite odgovor na pitanje – zašto?

– Kad govorimo o Trećem Reichu i Holokaustu, do jedne razine nam je poznat odgovor na pitanje zašto: postojali su rasni zakoni i postojao je službeni državni mehanizam zadužen za uredovanje u tom pitanju. Pa i usprkos svemu tome, i dalje u nekom višem smislu možemo u kontekstu Holokausta postavljati pitanje – zašto. A kako ne bismo u kontekstu srebreničkog genocida, gdje to pitanje iskače na svakom koraku, gdje nije postojao nikakav uhodani mehanizam, gdje je pukovnik Beara na licu mjesta i u hodu stvorio priručnu manufakturu smrti!? Ja sam pokušao doći do odgovora na to pitanje na način da sam rekonstruirao kako se, iz sata u sat, dogodilo pogubljenje osam hiljada ljudi i koje je poteze povlačio Beara. Ne mislim da sam uspio do kraja prodrijeti u srce tame i donijeti konačne odgovore, ali jesam odškrinuo vrata razmišljanju o Srebrenici kao jednoj od najvažnijih tema naše epohe.

* Ako zločincu damo ljudskosti, umanjujemo li stradanje žrtava?

– To je svakako rizik, ali mislim da je književnost najpozvanija da preuzme ili poduzme taj rizik, da prihvati rukavicu koju su joj bacile stvarnost i povijest. Genocid u Srebrenici počinili su ljudi, a književnost i općenito umjetnost, prema mom shvaćanju, ne smiju bježati od tematiziranja zlog u čovjeku, naravno, na što je moguće višoj estetskoj razini, na što autentičniji način. Književnost nije tu da donosi presude i da ispisuje medicinske dijagnoze nego da pokuša sredstvima koja joj stoje na raspolaganju razumjeti i ono što je nerazumljivo, da pokuša proniknuti u srž zla, ali bez i najmanjeg relativiziranja tog zla. Književnost je najpozvanija da ide težim putem i da se na zaustavlja na pola tog puta.

* Kada bi odgovor na pitanje – zašto, bio daleko jednostavniji, da li bi situacija bila drugačija, pa i samo priznavanje genocida u Srbiji?

– Odgovor na pitanje zašto, kad je riječ o masovnom ubijanju nemoćnih ljudi, nikad ne može biti sasvim jednostavan, kao što sam već spomenuo. Ne bi štetilo da je prikupljeno više materijalnih dokaza o donekle sistemskom karakteru genocida i o povezanosti službenog Beograda sa srebreničkim paklom, to bi smanjilo mogućnosti za zatvaranje očiju pred istinom, to bi u nekoj mjeri onemogućilo relativizaciju i negiranje. S druge strane, teško se može pomoći onome tko iz nacionalističkih i iracionalnih pobuda odbija vjerovati u dokazane činjenice.

* Kako vidite odnos mladih prema nacionalističkim retorikama? Nož-žica-Srebrenica je među omiljenim parolama na stadionima u Srbiji, dok se u Hrvatskoj viče Za dom spremni?

– Jedan dio mladih misli da je izražavanje mržnje prema omraženim nacijama i pripadnicima tih nacija nekakva pobuna protiv društva i politike, jer su ih, barem kad je riječ o Hrvatskoj, uvjerili da našim društvom i politikom i dalje drmaju komunisti, briselski birokrati, nekakve anacionalne elite… To nije nikakva pobuna, oni su samo vidljivi i glasni nastavak tihih patnji velikog dijela nacije.

* Hrvatska je upravo izabrala novu vlast. Da li će se odnos Hrvatske prema Oluji i Jasenovcu promeniti sa novom vladom?

– Oluja i Jasenovac dvije su velike i kompleksne teme prema kojima se Hrvatska ipak ne odnosi jednodimenzionalno u negativnom smislu, naročito kad je riječ o Jasenovcu i svijesti o strašnom zlu koje je ondje počinjeno u ime hrvatstva. Ne vjerujem da će doći do nekih gigantskih promjena, ali odnos vlasti prema Srbima u Hrvatskoj, u najmanju ruku, neće se pogoršavati, jer se vladajuća Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na ovim izborima ipak donekle pomaknula prema centru i ima motiv da ne ulazi u paktove s desnijima od sebe, da ne čini ustupke šovinistima. Osim toga, Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) sad će biti još važnija i utjecajnija komponenta vladajuće koalicije, što je u suprotnosti s predizbornim očekivanjima radikalnije desnice koja se nadala da HDZ neće imati druge mogućnosti za sastavljanje većine mimo koalicije s desnijima od HDZ, a u takvoj koaliciji visoko na listi prioriteta bilo bi emitiranje antisrpskog i općenito antimanjinskog raspoloženja.

* Šta su izbori doneli odnosima Hrvatske i Srbije?

– Moj je dojam da su izbori donijeli naznaku nešto boljih i konstruktivnijih odnosa Zagreba i Beograda. Čini mi se, također, da su u proteklih šest mjeseci hrvatskog predsjedanja Europskom unijom odnosi dviju zemalja ušli u relativno pozitivnu putanju. To teško može biti slučajno, premda neka slučajnost još uvijek može da uništi svaki napredak. Naravno, aktualni događaji u Beogradu ne idu u prilog trendu o kojem govorim.

* U cenjenoj seriji „Novine“ pokazali ste kako novinarstvo i pravosuđe padaju pod teretom politike. Kako vidite ulogu novinarstva u ovim našim „demokratskim“ sistemima? Moraju li svi slobodni mediji proći kao vaše „Novine“?

– Ne bih se usudio reći da će svaki slobodni medij biti zgažen i izbrisan, ali siguran sam da je bavljenje pravim i – u smislu osnovnih vrijednosti – staromodnim novinarstvom postalo nalik konstantnoj diverzantskoj akciji. A to na duže staze jako iscrpljuje novinare i redakcije u svakom pogledu. Meni je ta emotivna i materijalna iscrpljenost ili čak iznurenost prva asocijacija na naše današnje novinarstvo, što ne znači da u tzv. medijskom prostoru nema žena i muškaraca, redakcija, emisija i rubrika koji odišu svježinom, poletom i radoznalošću. Ozbiljno, kritičko i nezavisno novinarstvo na duže je staze neodrživo bez minimalne egzistencijalne sigurnosti novinara i urednika. Zamislite tužitelja, policijskog istražitelja ili suca koji rade svoj posao s mišlju hoće li sutra dobiti otkaz, hoće li sljedećeg mjeseca opet biti umanjena plaća, hoće li ostati bez još nekog elementarnog radničkog prava…

* Realistični prikaz ponekad je išao ispred događaja, predviđajući ih. Šta vam je najviše pomoglo da otkrijete kako naša društva funkcionišu?

– Pomoglo mi je – iako je ta riječ možda preslaba – to što proteklih dvadeset i pet godina pišem u novinama o politici i kriminalu. I ne samo da pišem nego me taj svijet istinski zanima, neprestano razmišljam i učim o tom miljeu. Novine, međutim, nisu nikakva zbirka mojih žurnalističkih doživljaja i utisaka, ništa ni blizu tome. Znanje o miljeu u koji su smještene Novine bilo je preduvjet da se jedna fikcionalna konstrukcija osovi na uvjerljive temelje, a ti neki sitni proplamsaji kvazivizionarstva naprosto su posljedica udubljenosti u temu.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.