Zagonetka ženstvenosti, Locus amoneus 1

Roman Mirjane Milankov Prvi i/ili poslednji petlovi (Prometej, Novi Sad 2020), o životu Vesne Živanov, oblikovan je kao roman jednog lika…

… samospoznaja alter ega žene u zrelim godinama sa bogatim iskustvom kultivisane i emancipovane urbane žene, koja prihvata vrednosne orijentacije prvih decenija 21. veka i sa nostalgijom se seća seoskog radosnog detinjstva i lepota patrijarhalnih porodičnih i muško-ženskih odnosa.

Detinjstvo u banatskom seoskom zavičaju mesto je za uživanje (locus amoenus). U urbanim uslovima locus amoenus prostor je ljubavi i ženstvenosti Vesninog bića.

Tačka gledišta pripovedača je u punoj starosti, pred smrt, uoči oglašavanja poslednjih petlova (1996. godina). Pripovedač se seća onih situacija koje je pamćenje sačuvalo kao vredne. Šta je to čini neponovljivom?

Nakon jednog promašaja sledi novi pokušaj, traženje nove ljubavi, često, iznevereno očekivanje. Beskrajni plavi krug, rekao bi Crnjanski, i u njemu zvezda (Muškarac).

Moto romana, stihovi Marine Cvetajeve, najavljuje izvorno stanovište romana: Vesna je zahvalna svima koji su je voleli jer je naučila da voli, a zahvalna je i onima koji je nisu voleli jer je naučila da voli samu sebe.

Proživljeno ljubavno iskustvo Vesninog književnog lika kristališe stav Cvetajeve. Željna ljubavi, budna da voli, ne može da održi trajniju vezu.

Sa stanovišta žene: muškarci ne razumeju njene znakove ljubavi i način na koji Vesna voli jer nisu dovoljno senzibilizovani?

Emotivni kapacitet muškaraca je nedovoljan da upije Vesninu kap španske krvi?

Možda je odgovor na pitanje iz romana Crnjanskog u priči istog pisca Tužno je biti muško, u kome ponosni junak, za kojim uzdišu sve lepotice Beča, odoleva njihovom ljubavnom zovu a daje se jednoj prosečnoj nesrećnoj ženi.

Ili je reč o nedovoljnoj ženstvenosti i lepoti muškog ponosa, gde je odolevanje zovu hormonalne inteligencije prevazilaženje ljubavi između žene i muškarca kao zoon eroticona, pitamo se?

Odrasla kao princeza na zrnu graška, u seoskoj banatskoj sredini, vaspitavana strogo i patrijarhalno, voli porodicu, rusofil, stabilna i samosvojna, kompleksna i misleća žena, poštujući šta mama kaže, a sa strahopoštovanjem se odnoseći prema Ocu, čije ideale živeti dostojanstveno, samostalno i pošteno prihvata kao visoku meru i traži je u drugim muškarcima, bira životni pravac brige za zdravlje i kvalitetom života; ostvaruje zavidnu karijeru doktora medicinskih nauka.

U svetu je priznatija nego u sopstvenoj zemlji.

Iz prirode struke kao visoku meru životnih vrednosti stiče sposobnost socijabilnosti.

Socijabilnost ima ponešto od mudrosti Sanča Panse kao sposobnost relativizovanja u smislu prilagođavanja životnim situacijama na najmanje bolni način po sebe.

Bomba od somota, kako sama za sebe kaže, u trenutku samospoznaje da je ipak sve iluzija o ljubavi, ume da zaplače što je niko ne voli, što nema ko da joj donese buket cveća, što sama otključava stvarima i sitnicama pun a ipak prazan stan…

Vesna Živanov, dok živi, želi da voli i pati, da za njom ostane makar prah, a ne samo ljigavi trag.

Teši se saznanjem da jednom voleti znači voleti zauvek, ali i da ostaje gorki talog iskustva da imaš samo ljubav koju si dala. I ostala sama.

Vesna skraćuje vremena i prostore i slaže ih onako kako se slaže životno iskustvo.

Ako je mimesis osnova poetike Milankove, to ne znači odricanje od tradicije idile i ruralizma, locus amoenusa i povratka u detinjstvo i zavičaj, psihičkog povratka u uterusno stanje kao prostor sreće pre rođenja.

Ruralizam je realizovan, pre svega, u poeziji, u jezičkoj intenzifikaciji mikrostruktura, pesničkim slikama čiji je vrh Jesenjin, u srpskoj književnosti delimični sledbenik mu je Miroslav Antić.

U delu Mirjane Milankov imamo roman, priču – makrostrukturu.

Ruralizam, kao čežnja za povratkom u uterusno stanje prostora sreće pre rođenja, u stvarnosti svakog pisca je povratak u zavičaj.

Ruralistički subjekt nikad se u njega ne vraća.

On ga nosi u sećanju, izmešten u Urbis. Mirjana Milankov se takođe ne vraća u zavičaj, ali Vesna Živanov gradi salon Moj umetnički kutak, stvarnost projektuje u fikciju i obratno, fikcija mora nalikovati, biti homologna stvarnosti.

Referentni niz prizora i životnih situacija menja u njenoj prozi niz pesničkih slika kod ruralista u poeziji.

Prva inovacija individualne poetike: ženski Jesenjin u prozi, dakle ruski imažinizam i ruralizam u banatskom prostoru.

U srpskoj književnosti najbliži njen srodnik, muški pandan, jeste roman Bespuće (1912) Veljka Milićevića, preteča romanima Crnjanskog i Krleže, pa potom Boško Ivkov sa romanom Jeza (1982).

Kod Mirjane Milankov na postupke oblikovanja ruralizma priključuje se avangardna optimalna projekcija, vizija boljeg čoveka negde u budućnosti, realizacija punoće voljenog ljudskog bića, ne kao priviđenje negde daleko od nas, nego u životu sada i ovde.

Od proznih postupaka oblikovanja vrlo su produktivni, unutar naracije, referentni niz iz poetike prostora, oneobičavanje ili univerzalni iskazi na kraju fragmenata romanesknog pamćenja, oneobičavanje. To je druga inovacija individualne poetike Mirjane Milankov.

Treća inovacija: umeće snevanja Miroslava Antića u prozi izrasta iz optimalne projekcije, prepoznate u poetici prostora, Banata, i sveta običnih ljudi dostojnih apokrifa – majstora, paora, Cigana/Roma – koliko i obrazovanjem kultivisanih likova, uz jedan uslov: duhovno i moralno gospodstvo.

Ceo svet romana Mirjane Milankov plavi emocija Desanke Maksimović kao četvrta inovacija njene individualne poetike: ako se već izgubila zvezda (dostojni Muškarac/Otac) u beskrajnom plavom krugu, ostaje joj da voli prizore i predele, biljke, životinje, prirodu i male stvari svakodnevnog života.

Međutim, ostaje i tuga jer sreća je lepa samo dok se čeka. Ispod puzanja jezika po očiglednostima svakodnevne stvarnosti, ostaje Mirjani Milankov, kao i Jesenjinu, i Antiću, samoizražavanje umeća snevanja.

Ne, nemoj mi prići… Da živimo kao neka zvezda u svemiru možemo ne/verovati Besmrtnoj pesmi.

San je, možda, autentičniji život od ovog koji živimo kao svakodnevnu stvarnost. Ako nije autentičniji, lepši jeste, uverava nas Mirjana Milankov sa svojim Prvim i/ili poslednjim petlovima.

Ovaj roman pisan je čitljivo, prirodnim jezikom običnog svakodnevnog života sa tekovinama mimeze, predstavljanja stvarnosti konvencijama psihološkog visokog realizma i težnjom ka avangardnoj optimalnoj projekciji, bliskoj imažinizmu i ruralizmu.

Sve to, od prve protivrečnosti sukoba socijabilnosti u piščevom alter egu, opisali smo jezikom nauke o književnosti kao ženski ruralizam, ženski jesenjinizam; do druge protivrečnosti da se očekuje zaštićenost žene od strane muškarca tako da Žena vlada svojim Muškarcem, a njegov ideal je dostojanstvo svesti o sopstvenoj vrednosti i veri u sebe. Jer, ljubav nije zaboravljanje sveta, njegove složenosti i protivrečnosti, nego njegovo problematizovanje, ponovno stvaranje sveta između dva bića, kako sam na to ukazivao pišući o poeziji Katalin Ladik. Vrši se odbrana Ženstvenosti iz proživljenog iskustva Mirjane Milankov.

Hendikepi se ne skrivaju, nego se pretvaraju u prednost.

Zato ovaj roman, autorki prvi – iako retuš delimične poželjne slike autobiografije u ogledalu književnog lika – po nama koji stojimo iza ogledala, prevazilazi tradiciju herc i trivijalnih ljubavnih romana i postaje ozbiljna književnost.

Poetikom prostora, ruralnog Banata, sa urbanim iskustvima savremene žene, svojom samospoznajom, Mirjana Milankov zaslužuje da pažljivo pratimo njen dalji književni razvoj. Pisac je rođen.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari