Milošević: Srbi u Hrvatskoj diskriminisani, razumemo slavljenje pobede - ne i trijumfalizam 1Foto: Printscreen youtube

Govoreći o akciji “Oluja”, koju su u avgustu 1995. godine sprovele hrvatske oružane snage, čime je okončan četvorogodišnji sukob na teritoriji Hrvatske, ali tokom koje su izvršeni sistematski zločini prema civilnom stanovništvu srpske nacionalnosti, Saša Milošević, potpredsednik Srpskog narodnog veća u Hrvatskoj, izneo je stav da je ta akcija istovremeno legitimna i kriminalna, oslobađajuća, ali i da je etničko čišćenje.

Podsetimo, Hrvatska je akcijom “Oluja” odnela pobedu u ratu sa Srbijom, tako što je povratila kontrolu na teritoriji Banije, Like, Korduna i Severne Dalmacije, kojom je prethodnih godina upravljalo lokalno srpsko rukovodstvo uz podršku Beograda.

Posledice su, međutim, tragične i ratno zločinačkog karaktera, dosežući sve do konkretne odgovornosti tadašnjeg državnog vrha, odnosno predsednika – Franje Tuđmana.

Prema nalazima Međunarodnog suda pravde, izveštaja UN tela i lokalnih nevladinih organizacija, operacija “Oluja” je dovela do raseljavanja preko 200.000 Srba, pripadnici hrvatskih snaga ubili su oko 80 civila koji su bežali u koloni traktora i automobila, a zabeleženi su brojni slučajevi uništavanja i pljačke imovine Srba.

Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, do kraja 1995. godine ubijeno je oko 400 Srba koji su odlučili da ostanu u svojim kućama.

Izjavili ste da bi slavlju akcije “Oluja” u Hrvatskoj trebalo dodati i suze za žrtve. Da li i na koji način je moguće te dve stvari “pomiriti” i ima li naznaka takvom pristupu danas u Hrvatskoj?

Ima tih naznaka, no to su i dalje tek – naznake. Ljudi koji tako misle i organizacije koje tako postupaju su i dalje debela manjina, to su „otoci“, grupice „usual suspects“ koje čine NGO-i i ljudskopravaške organizacije, nešto nezavisnih medija. Izlaženje u susret, razumijevanje patnji i gubitaka druge strane su još uvijek formalni, rijetki i prigodničarski postupci (poput: prošlogodišnjeg odlaska potpredsjednika Vlade RH, Srbina, u Knin i istovremeni dolazak ministra branitelja u Grubore, zatim nedavno doneseni Zakon o civilnim žrtvama rata). I dalje prevladava crno-bijeli diskurs u smislu toga da se kao zna se tko je počeo, tko je jedini krivac, čije se žrtve računaju a na koje se ne treba obazirati…, pa onda i njegove konzekvence, odnosno – društveni položaj Srba u Hrvatskoj danas. Zavisno od političkog trenutka i toga tko govori, pogledi na rat 90-tih malo se „peglaju“, pažljivije „pakiraju“ no u zemlji nema bitnih, strukturnih promjena na tu temu. Naprimer, povratka izbjeglica i razvoja povratničkih sredina, jednakog tretiranja ratnih zločina, antidiskriminacijskih politika.

Milošević: Srbi u Hrvatskoj diskriminisani, razumemo slavljenje pobede - ne i trijumfalizam 2

Imajući u vidu vladajuću garnituru u Srbiji, koju pretežno čine, tokom ratnih devedesetih, istaknuti političari, i to na strani danas uveliko osuđenih ratnih zločinaca, kako biste građanima Srbije objasnili takav pristup “Oluji”? U odnosu na ovdašnje preovlađujuće stavove u javnom mnjenju, tvrdnja o legitimnosti te akcije je u najmanju ruku izdajnička, zastrašujuća, bezosećajna…

To mi se, u ovom trenutku, čini – nemoguć posao! Dvije su suprotstavljene „istine“ toliko snažne, monolitne, tako silno utvrđene sa svih strana (službenim obrazovnim, kulturnim, medijskim i ekonomskim politikama, pa onda i onim neformalnim, npr. popularnom kulturom) da drugačiji pristupi, u obje države, jednostavno nemaju šansi za značajniji društveni utjecaj. U lakšim slučajevima izazivaju čuđenje, u težim – ostracizam i prozivanje za simpatiju, pa i suradnju s neprijateljem. Umjesto da četvrt stoljeća od rata donese veće razumijevanje, dobili smo okamanjivanje ratnih narativa, pa čak i njihov revival, od „srpskog sveta“ do Milanovićeve tuđmanističke politike u BiH. To je vrlo deprimantno – 30 godina nakon smrti Jugoslavije nama vladaju jugoslovenske teme; to je i zlokobno, jer podsjećanje kako svi poslovi nisu dovršeni postaje sasvim legitimno.

Kako Srbi u Hrvatskoj shvataju istovremenost potrebe za slavljem i suzama?

Rekao bih da nas se dobar broj nalazi u svojevrsnoj šizofrenoj situaciji – razumijemo potrebu da se slavi uspostavljanje jedinstva zemlje, pobjeda i kraj rata, ono što teže „probavljamo“ je pretjerani, zasljepljeni i osvetnički trijumfalizam koji se, ne na jednom mjestu, završava u sistemskom, šovinističkom zapostavljanju ili negiranju prava Srba.

Kako biste opisali položaj srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj danas? Šta je to što se uočljivo promenilo u odnosu na prethodne godine?

Mi smo i dalje diskriminirani u nizu sfera – obrazovanju, razvoju, mogućnosti korištenja niza zapisanih i formalno garantiranih prava. Za razliku od ranije, nosioci antisrpske klime (ako je to primjeren izraz) je konglomerat (braniteljske udruge, klerikalisti, ekstremističke stranke i mediji) koji je i dalje vrlo glasan, utjecajan no formalno – van vlasti. Koalicija sa HDZ-om je zasad dala limitiranu dobit, najviše u ekonomiji (nešto brže ide sa infrastrukturom, otvorene su kreditne linije za područja naseljena manjinama), a najmanje u tradicionalnim, manjinskim sferama – obrazovanju, upotrebi jezika i pisma, društvenom statusu i percepciji. Koalicija Možemo, koja upravo smjenjuje SDP sa mjesta najjače opozicijske stranke se „srpskim pitanjem“ dosad uopće nije bavila, no na osnovu prijašnjih postupaka pa i ideoloških opredjeljenja, od njih očekujemo značajnije razumijevanje i veću podršku. Ono što jako zabrinjava su stavovi presjednika Milanovića. On je već u cijelom spektru tema (ekologiji, pravima žena, odnosu prema ratnim zločinima, regionalnoj politici) pa tako i u ovoj – o nacionalnim manjinama, odstupio od onoga što se uobičajeno razumije kao liberalni, demokratski pristup i prigrlio Tuđmanov državotvorni nacionalizam.

Na godišnjicama tragedija i proslava čini se da se premalaju i postaju jasnije, više nego inače, osnovne karakteristike vlasti u gotovo svim državama regiona, tokom devedesetih zahvaćenih ratom. Koje su sličnosti a u čemu se sastoje osnovne razlike, kada je reč o aktuelnim vlastima u Srbiji i Hrvatskoj?

Nema ih ako se gleda usko, samo proslave ili komemoracije – slijede se i slave ideje i postupci 90-tih. Kod Oluje, Hrvatske vlasti samo slave, ne vide i loše strane svojih postupanja u 90-tim; Srbija, pak zaboravlja te rane 90-te, patnje koje uzrokovala ili u njima sudjelovala ili ih podstakla. Većinom su obje politike što se tiče nasljeđa rata 90-tih kratkovidne, neosjećajne i nerazumne. Ako idemo šire od toga glavna je razlika, ja bih rekao i prednost Hrvatske, razvijenija parlamentarna demokracija, jasnija podjela vlasti, dok u Srbiji gotovo da plaši svakovrsna nadmoć, pa i svevlast SNS-a. Za sada se ni jedni ni drugi nisu najbolje proveli – svugdje su žrtve novih, formalno demokratskih režima postali radno zavisni i manjinske grupe (žene, nacionalne i seksualne manjine). Svugdje su ključni dosezi jugoslovenskog socijalizma – mir, ravnopravnost, socijalna pravda i razvoj, sveukupna modernizacija, zamijenjeni ekonomskim zaostajanjem, rastom društvenih nejednakosti, prevlašću konzervativizma. Kao da smo cijelo stoljeće od Velikog rata proveli zaleđeni: naše su zemlje opet periferije carstava i de facto kolonije.

Odgovornost za “Oluju”, razume se, najviše snose oni koji su tu akciju sproveli. Ali, šta biste mogli preneti građanima Srbije kada je reč o odgovornosti tadašnje vlasti u Srbiji, čije perjanice i danas zauzimaju najviše državne funkcije?

Ništa što nije već poznato – Helsinški odbor Srbije, Fond za humanitarno pravo, Žene u crnom, CZKD … da spomenem samo neke, cijelo su vrijeme, istinito i pravodobno, obavještavali građane Srbije. Problem je što su njihove informacije i razmišljanja gotovo pa – supkultura, a te grupacije neutjecajne, pa je malo vjerojatno da će pitanje odgovornosti za Oluju u skorije vrijeme biti važno političko pitanje u Srbiji.

Kada bi u Srbiji i Hrvatskoj postojalo slično zakonodavstvo, poput nedavno donesenog u BiH, koje bi sankcionisalo negiranje zločina koji su počinjeni u ime građana Srbije ili Hrvatske, da li bi to doprinelo pomirenju i razvoju odnosa država? Pitanje je možda naivno sa aspekta ostvarivosti i uporedivosti sa BiH, ali, verujete li da su upravo laganja i krivotvorenja činjenica iz rata osnovna prepreka i kočnica da građani u regionu budu bogatiji, srećniji?

Pa i sada postoje zakonski okviri za kažnjavanje takvih poricatelja, makar u Hrvatskoj, i – nikom ništa. Naše sadašnja društva su upravo sagrađena na ratu, na njegovim „postignućima“, a on je gotovo sakraliziran. Dok je tako, dok su njegove posljedice (nove države, a s njima ubistva i uništenja, čišćenja i preseljavanja) nedodirljive, zakoni koji se tome protive će biti samo za vanjsku upotrebu a mi ćemo si međusobno namigivati i – tjerati svoje.

Zločin bez kazne

Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju su 2008. godine za zločine nad srpskim stanovništvom u „Oluji“ optuženi Ante Gotovina, zapovednik Zbornog područja Hrvatske vojske Split i glavni operativni zapovednik operacije “Oluja” u južnom delu područja Krajina; Ivan Čermak, zapovednik Zbornog mjesta Knin i Mladen Markač, zapovednik Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Oni su optuženi da su, zajedno sa više hrvatskih zvaničnika, uključujući i predsednika Franju Tuđmana, učestvovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, čiji je zajednički cilj bio trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz područja Krajine silom, širenjem straha ili pretnjama nasiljem, progonima, prisilnim preseljenjem i deportacijom, oduzimanjem i uništavanjem imovine ili na druge načine.

Optužnica navodi da su učesnici zločinačkog poduhvata mogli da predvide da su ubistva, nečovečno i okrutno postupanje moguća posledica počinjenja poduhvata.

Prvostepenom presudom iz 2011. godine, Gotovina i Čermak su osuđeni na 24 i 18 godina zatvora za ratni zločin i zločine protiv čovečnosti, dok je Markač oslobođen, da bi žalbenom presudom naredne godine, Gotovina i Čermak bili oslobođeni od krivične odgovornosti.

Komentari

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

2 reagovanja na “Milošević: Srbi u Hrvatskoj diskriminisani, razumemo slavljenje pobede – ne i trijumfalizam”

  1. Podsetimo, Hrvatska je akcijom “Oluja” odnela pobedu u ratu sa Srbijom… Ovako pocinje prigodan, tzv. objektivan tekst o toj tragediji? Dalje je bespotrebno citati

  2. Znam da necete dati komentar o statusu srba u hrvatskoh. I nemorate odavnobsam sjapirao sta je drmokrstija. Uzdravlje.

Komentari

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.