Opozicija da raskrinkava zločinačku vlast Vučića i njegove klike 1Foto: Medija centar

Ako se stvori minimum uslova, opozicija treba da izađe na izbore na dve ideološki homogene liste koje bi, zajedničkim paralelnim delovanjem, kroz kampanju, građanima ukazivale na sve zlo koje Vučićev režim donosi Srbiji, njenoj sadašnjosti i budućnosti, kao što su radili i u prošlosti.

Kontrola izbora, ako se na njih izađe, mora biti potpuna na svim biračkim mestima, uz potpunu rešenost da zaštitimo narodnu volju do poslednjeg glasačkog listića – poručuje u razgovoru za Danas lider Nove stranke Zoran Živković.

* Kako gledate na izborni dan u Medveđi? Kako komentarišete činjenicu da bi, usled bojkota, Srpska desnica Miše Vacića mogla da uđe u priličan broj lokalnih skupština, a uz prećutnu logističku podršku vladajuće stranke i u republički parlament?

– Izbori u Medveđi su bili isti kao oni u Lučanima pre izvesnog vremena. To znači dominacija SNS-a uz apsolutnu zloupotrebu svih državnih resursa kojima oni upravljaju. Procenat izašlih je veliki, mi iz opozicije ne možemo da optužimo vlast da je krala na tim izborima samo zbog toga što ih nismo kontrolisali, a kontrola bez učešća je nemoguća. Voleo bih da čujem zbog čega su neke kolege iz opozicije izbore u Medveđi bojkotovale, a na izbore u Lučanima izašle. Miša Vacić i njegova organizacija su marginalna politička pojava i jedna od strančica koje će Vučić izmisliti da bi stvorio sliku prisustva velikog broja stranaka na izborima. Sumnjam da će, i uz svu podršku SNS-a, ući u parlament, odnosno to je nemoguće ako se mi izborimo za izborne uslove, organizujemo i sprovedemo veliku, hrabru i odlučnu kampanju i kontrolišemo te izbore.

* Smatrate da bojkot treba proglasiti tek po raspisivanju izbora. Šta konkretno podrazumevate pod borbom za izborne uslove na kojoj insistirate?

– Uvek u istoriji, i kod nas i u inostranstvu, političke stranke odluku o izborima donose u trenutku njihovog raspisivanja i to je potpuno logično i jedino racionalno. Borba za izborne uslove podrazumeva i proteste građana, i aktivno dejstvo opozicije svuda gde možemo javno, makar i megafonom, da ukazujemo na zloupotrebe vlasti. To podrazumeva i komunikaciju sa međunarodnim organizacijama, pre svega OEBS i ODIHR. Ako se stvori minimum uslova, opozicija treba da izađe na izbore na dve ideološki homogene liste koje bi, zajedničkim paralelnim delovanjem, kroz kampanju, građanima ukazivale na svo zlo koje Vučićev režim donosi Srbiji, njenoj sadašnjosti i budućnosti, kao što su radili i u prošlosti. Kontrola izbora, ako se na njih izađe, mora biti potpuna na svim biračkim mestima, uz potpunu rešenost da zaštitimo narodnu volju do poslednjeg glasačkog listića. Sadašnje svakodnevno nadmudrivanje oko toga ko je pravoverna, a ko lažna opozicija, da li je bojkot rešenje ili je borba za izborne uslove put ka pobedi, ne doprinose konsolidaciji onih koji govore da su spremni da se bore protiv ovog režima. Zato apelujem na svoje kolege da fokus svog delovanja vratimo tamo gde treba da bude, a to je raskrinkavanje zločinačke vlasti Aleksandra Vučića i njegove klike.

* Izjavili ste da ste 1997. godine, posle četiri dana kampanje za bojkot izbora, sami sebe psovali zbog takve odluke. Zbog čega?

– Demokratska stranka je 1997. donela pogrešnu odluku da bojkotuje te izbore. Imali smo dobru nameru, solidnu kampanju, ali to se na kraju pokazalo pogrešnim. Propustili smo priliku da nastavimo proces razgradnje režima Slobodana Miloševića koji je započet godinu dana ranije i, umesto da proširimo svoje delovanje i na srpski parlament i ugrozimo i samog Miloševića u borbi za predsednika Srbije, mi smo ostali kratkih rukava. I građani Srbije, koji su bili opredeljeni za normalnu i zdravu Srbiju, nisu više imali svoje predstavnike u parlamentu. Da podsetim, učestvovali smo na izborima 1996. pod istim uslovima kao i 1997. godine, i osvojili više od 20 gradova u Srbiji, čime je započet kraj režima Slobodana Miloševića. Resursi koji su nam u tim gradovima bili na raspolaganju, pristup tada malobrojnim, ali ipak postojećim slobodnim medijima, bili su mnogobrojniji nego danas, ali ni njih nismo mogli da iskoristimo na pravi način, jer smo te izbore bojkotovali. To je bila jedna velika propuštena šansa, Milošević je vladao još tri godine, bili smo bombardovani uz velike žrtve. Dvehiljadite godine ceo svet nas je ubeđivao da ne izađemo na izbore, i Madlen Olbrajt iz Vašingtona, i Šreder iz Berlina, i ostali iz Brisela, Pariza, Londona, govorili su nam da će nas pokrasti na izborima i da nećemo moći da ih uhvatimo u krađi, da bojkotujemo izbore. U to su uspeli da ubede Đukanovića i njegov DPS Crne Gore. Mi ih nismo poslušali, hrabro, organizovano i odlučno smo izašli na te izbore i pobedili. To nije bila samo obična izborna pobeda, to je bio projekat konačnog obračuna sa režimom koji je u devedesetim uništavao i Srbiju i oko Srbije. Ponavljam, to je učinjeno bez bilo kakve političke, organizacione ili materijalne pomoći iz inostranstva.

* Šta raditi dan posle bojkota izbora?

– To je pitanje koje ja postavljam svojim kolegama koje su se već opredelili za bojkot i nisam dobio ikakav ozbiljan odgovor. Neki kažu da nije važan ni procenat izašlih nego bi bilo važno samo to da svi bojkotujemo i da ćemo time, kako reče jedan od kolega, spasiti dušu opozicije. Drugi kažu da ćemo time naneti veliku moralnu štetu i oduzeti legitimitet Aleksandru Vučiću. To je kao da okorelom kriminalcu, koji ne samo da vodi bolesnu politiku, nego i sam ophrvan ogromnim dijagnozama, pošaljete časnu sestru, sa očekivanjem da će ga ona visokom moralnim posvećenim porukama promeniti i izlečiti. Ja ne znam ni za jedan takav slučaj u istoriji čovečanstva. Podsećam na često ponovljeni citat Zoran Đinđića – kome je do morala neka idu u crkvu, a u borbi za demokratizaciju i dekriminalizaciju Srbije moraju se primeniti i druga sredstva primerena tom cilju. Dakle, ja znam šta treba raditi do dana raspisivanja izbora, a to je borba za izborne uslove, a kada oni budu raspisani, donesemo odluku šta dalje.

S protestima nastaviti kreativnije i snažnije

* Da li lično i dalje idete na proteste subotom? Koliko je realno da se tokom jeseni poveća broj onih koji šetaju?

– Da, idem. Nekoliko nedelja sam bio odsutan zbog teške povrede noge, a sada dolazim na početak, jer u šetnju ne mogu još uvek. Onoliko koliko organizatori motivišu građane. Postoji dilema oko toga da su protesti masovniji kada na njima ne govore političari. To nije tačno. Najveći protest, sa najviše učesnika, je bio 13. aprila, kada su upravo političari govorili. Protesti su jedno od sredstava borbe i sa tim treba nastaviti kreativnije i snažnije. Osnovni motiv protesta treba da bude borba za prihvatljive izborne uslove.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari