Komunotarizam, bolest francuskog društva 1Foto: EPA HORACIO VILLALOBOS

Poslednji požar je planuo u petak 11. oktobra u Dižonu, u skupštini francuske regije Burgundija-Franš-Konte. U dijelu skupštinske sale predviđenom za publiku, tog dana je došla da se upozna sa radom institucije i poveća grupa đaka, uz pratnju nastavnika i nekoliko roditelja.

Jedan od poslanika u toj skupštini, iz redova Nacionalnog zbora Marine le Pen, je sa tribine imperativno zatražio da jedna od majki iz pratnje djece skine svoju muslimansku maramu ili da napusti dvoranu.

Sam po sebi beznačajan incident, u smislu uobičajene provokacije, tako je postao nacionalna afera čiji će odjek i rasprave, koje je povukao, vjerovatno imati posljedice i u novim zakonskim odredbama.

Lepenistički predstavnik je svoj zahtjev podvukao tvrdnjom da je nošenje u javnim institucijama nedvosmislenih obilježja vjerske pripadnosti protivno zakonu. Predsjenica regionalne skupštine je intervenisala, uzvrativši da je sasvim legalno nositi maramu unutar skupštinske zgrade. Postoji video o tom događaju sa pokrivenom majkom dok grli sina u suzama.

Naknadno je predsjednica regionalnog parlamenta izdala saopštenje u kom osuđuje postupak poslanika ekstremne desnice i najavljuje da će o incidentu informisati državnog tužioca i podnijeti tužbu.

U mnogobrojnim debatama koje su televizije organizovale tim povodom, ali i o muslimanskoj marami uopšte, većina učesnika je osudila riječi, način i neosnovano pozivanje na zakon Žilijena Odula, tog lepenističkog predstavnika koji je istovremeno i šef svoje poslaničke grupe u čije ime se i oglasio.

A šta kaže francuski zakon o nošenju marame, zakon donijet 2004. poslije serije incidenata, sa brojnim isključenima iz škola pokrivenih djevojčica i djevojaka, na raznim stranama? Zakon ekplicitno zabranjuje nošenje znakova ili odjeće kojima se izražava vjerska pripadnost u javnim osnovnim školama i gimnazijama.

Francuzi kažu javne škole, što bi značilo državne, pojednostavljeno rečeno, za razliku od privatnih.

I poslije usvajanja tog zakona, zabilježeno je da se na početku nove školske godine 2005. nekoliko desetina učenica pojavilo sa maramama. Zna se da je za dvanaest od njih sudski potvrđeno isključenje. Logično, zakon je striktan i za nastavničko i drugo osoblje u školama, ali i u svim drugim sektorima javne službe.

Što se tiče visokoškolskih ustanova, bilo je pokušaja zabrane poslije atentata 2015. Međutim, Fransoa Oland je na kraju odustao od te namjere.

U privatnom sektoru, poslodavac može zabraniti ili odobriti nošenje marame, ali je u obavezi da svoju odluku obrazloži ne kroz vjerske razloge nego “s obzirom na posljedice koje bi taj dio odjeće mogao povući u oblasti organizacije, higijene i bezbjednosti rada”.

Opisani incident je zasada zaključen tako što je potvrđeno da se zabrana ne odnosi na žene u pratnji učenika prilikom vanškolskih aktivnosti, ali je ministar prosvjete Žan-Mišel Blanker izjavio, da iako nošenje marame u tom kontekstu nije nezakonito, ono nije poželjno. To je potvrdio i premijer Eduar Filip, a i sam Emanuel Makron, u prošli četvrtak, na konferenciji za štampu na kraju posjete Angele Merkel uoči samita šefova Evropske unije.

Ovdje smo, dosad, pojednostavili priču upotrebljavajući samo riječ marama. Lepeza riječi iz istog semantičkog domena je međutim, na francuskom, veoma široka. Osnovni termin je veo (voile), i on je riječ iz zakona. Direktni sinonim marama (foulard) se puno koristi u običnom govoru, ali tu su i slikovite riječi iz već planetarnog jezika: čador, hidžab, nikab, burka… za one koje tema posebno interesuje ili se na njih odnosi, sa svim bogatstvom više manje specifičnih značenja svake od tih riječi.

U debatama se insistira, naravno, na onom islamu čija većina pripadnika upražnjava svoju vjeru u potpunom skladu sa pravilima i vrijednostima francuskog društva.

Ali istovremeno se podvlači kod manjine, često getoizirane i socijalno ugrožene, i primjetna težnja ka raskidu sa tim pravilima i vrijednostima. Novi oblici ponašanja i oblačenja, u kojima se vidi intencija, ako ne provokocija, često se shvataju kao jasan politički čin. Politički islam je kao sintagma sveprisutan u raspravama.

Opisani događaj u Dižonu je prerastao i u novu priliku za obračun sa fenomenom koji Francusku muči već decenijama i koji većina Francuza koristi u jako negativnoj konotaciji. Fenomen se zove komunotarizam. Nema posmatrača ili političara koji tu riječ ne izgovori barem jednom dnevno.

Više niko ne evocira izvorni neutralni aspekt termina, iz vremena kad afirmacija pripadanja etničkoj, kulturnoj ili vjerskoj zajednici nije značila odstupanje od ideje multietničkog ili multikulturnog građanskog društva.

Riječ komunotarizam u Francuskoj danas često ima rasististički ili diskriminatorski prizvuk. Ponekad se fenomen čak navodi kao i jedan od izvora terorizma.

Poseban je izazov za inteletualce koji formulišu pitanja koja tim povodom društvo mora da si postavlja. Jedno od njih poziva i na razmišljanje o putu kojim treba ići kako bi se u krilo Francuske, koja još živi u onom svom vjekovnom snu, povratile “izgubljene teritorije republike” prema poznatoj skorašnjoj dijagnozi.

I sam Emanuel Makron je u više navrata ukazao na opasnost komunotarizma, osuđujući pri tom povezivanje borbe protiv terorizma i odnos prema islamu, povezivanje za koje je rekao da je “fatalno”.

Evo citata: “Moramo ostati jedinstveni u borbi protiv radikalizacije u našem društvu i raditi na tome da republika vlada svuda.” Na ovo je odmah dodao da je neophodno biti “neumoljiv prema komunotarizmu”. Na drugom mjestu je dao i svoju definiciju: “Komunotarizam je težnja ka otcjepljenju unutar republike u ime religije”.