
Studentski protest isprovociran padom nastrešnice u Novom Sadu, a onda i nepoštenom i nasilničkom reakcijom vlasti prema uznemirenim građanima na ulici i studentima Fakulteta dramskih umetnosti, pokrenuli su pre puna četiri meseca nezapamćenu pobunu naroda u političkoj istoriji Srbije.
Dok ovo pišem stiže štura vest da je početak suđenja povodom pomenutog nasilnog incidenta na FDU odložen za 19.maj. U slučaju koji je bio okidač za masovnu studentsku pobunu, u kome su poznati i žrtve i nasilnici, sa mnoštvom svedoka, državi je trebalo preko 120 dana da krene u procesuiranje, da bi početak suđenja netom odložila za dodatna skoro dva meseca. Dakle, punih pola godine od incidenta?! „Selo gori a baba se češlja“.
U međuvremenu, podseća Index.hr, jedan od nasilnika nad studentima uredno se pojavljuje na naprednjačkim mitinzima u Jagodini i Sremskoj Mitrovici, i to u obezbeđenju Aleksandra Vučića. Cipelarenje ispod stola se nastavlja kao i „čuđenje“ vlasti i režimskih medija zašto cipelareni jauču i prave grimase.
Pored brojnosti ljudi na ulicama i skoro potpune blokade rada državnih univerziteta, ali velikog broja srednjih pa i osnovnih(?!) škola, mesecima svedočimo jednom potpuno novom, trećemilenijumskom stilu i obliku političke borbe. Umreženost, horizontalnost, anonimnost, minimalni ideološki koncenzus kao garancija kompaktnosti, kolektivizam, manipulacija manipulacijom…, učinili su izlišnim i prevaziđenim poznate modele komunikacije na relacijama vlast-protivnici vlasti.
Do sada neviđena podrška srpskih sportskih legendi
Kako je to sjajno primetio ugledni hrvatski filozof Boris Buden studenti u Srbiji instistiraju na izvornoj „socijalnoj konstitutivnosti društva“ oštro je suprotstavljajući i pretpostavljajući uobičajenim ideološkim projekcijama, kao da je sve normalno pa samo treba na izborima da se opredelimo levo ili desno, i sve će biti ok. Pa, neće.
Ovde se ne radi čak ni o tzv. „povratku na fabrička podešavanja“ jer bi to podrazumevalo da je moderna srpska država u tih skoro sto pedeset godina postojanja nekada bila utemeljena na zdravim demokratskim, društvenim i institucionalnim praksama. Pa, nije. Nikada.
Pored mnogih novih fenomena kojima svedočimo poslednjih meseci u Srbiji važno je istaći do sada nezabeleženo uključivanje slavnih srpskih i jugoslavenskih sportskih autoriteta u aktuelna dešavanja, po pravilu kroz podršku studentima.
Slavnim Dejanu Bodirogi, aktuelnom direktoru košarkaške Evrolige i Nemanji Vidiću, ne manje slavnom nekadašnjem kapitenu Mančester junajteda, koji već duže vremena pokazuju otvoren antirežimski naboj, pridružili su se poslednjih meseci, pre svega u podršci studentima, i besmrtnici Novak Đoković, Vlade Divac i najuspešniji evropski klupski trener u istoriji Željko Obradović.
Uz njih su stali legendarni asovi rukometaš Veselin Vujović, odbojkaš Vanja Grbić, košarkaš Saša Đorđević, kao i predsednik Sindikata profesionalnih fudbalera Srbije Mirko Poledica.
Metafora korumpirane truleži i mafijaške bezobzirnosti
Ako nisam već na početku onda bar na kraju moram naglasiti učešće u protestima srpskog košarkaškog reprezentativca Vladimira Štimca koji je već godinama u otvorenoj pobuni protiv režima.
Cinici bi prokomentarisali da ova mala skupina obožavanih i poštovanih sportista i sportskih radnika zajedno ima više medalja nego što sve Vučićeve Vlade zajedno mogu sabrati pošteno stečene diplome i titule. Srbijanski sport, pogotovo fudbal, jedna je od najočiglednijih metafora koruptivne truleži i mafijaške bezobzirnosti koja, uostalom, i jeste tema broj jedan građanske pobune u Srbiji.
Ima onih koji idu i tako daleko tvrdeći da dok na transparentan i fer način ne budu privatizovani Zvezda i Partizan, za srbijansko društo i državu nema pomaka na bolje. Srbija se proteklih 35 godina postkomunizma ponašala vrlo konzervativno, kada je u pitanju lidersko angažovanje poznatih ličnosti izvan sveta tradicionalne stranačke politike, pa tako i sporta.
Tu se pre svega misli na mesta predsednika i premijera. Bilo je kratkotrajnih „incidenata“, kao onaj sa biznismenom Milanom Panićem na mestu saveznog premijera i književnikom Dobricom Ćosićem na mestu predsednika države, pod tek uvedenim sankcijama međunarodne zajednice 1992., ali je to brzo stavljeno ad-acta u stilu bilo-ne ponovilo se.
Sportisti su, uz izuzetak Aleksandra Šapića na mestu gradonačelnika Beograda, uvek služili za podršku političarima, a i smatrani su nezainteresovanim i apolitičnim, što nije bilo daleko od istine.
Treba li među njima tražiti nove lidere?
Srbija podeljenija nego ikad traga za ličnošću koja će predstavljati tačku novog društvenog dogovora.
Traži se osoba koja će vratiti građanima uzurpiranu državu i njene institucije. Vučić je autokratsko ponašanje doveo do krajnjih granica, ali mu nisu odolevali ni njegovi prethodnici, pre svih Milošević i Tadić.
Nisam video ozbiljnju anketu javnog mnjenja na ovu temu, ali sam siguran da bi javnost normalnog ustavnog predsednika pre potražila izvan aktuelne političke elite, među profesorima univerziteta, slavnim glumcima, a naročito legendarnim sportistima. Da li u vakumu korupcijom i nasiljem delegitimisane vlasti i definitivno zbrisane opozicije može da se konstituiše neka studentsko-građanska alternativa koju će u budućnost „povući“ slavni, nedeljivi nacionalni autoriteti izvan aktuelne politike – iz sveta sporta, ali i filma, pozorišta, sa univerziteta ?
Nikada armije navijača Crvene Zvezde i Partizana, „Delije“ i „Grobari“, nisu u bilo čemu pa i protiv neke vlasti bili tako ujedinjeni kao u „pumpanju“ protiv režima Aleksandra Vučića. Uz sve pokušaje televizija koje prenose nastupe „večitih rivala“ u Evro ili ABA ligi, da ignorisanjem od strane komentatora ili stišavanjem tona u realizaciji prenosa zatome ili prećute atmosferu među desetinama hiljada navijača, uz malo napora ili lagano pojačanje slušnih aparata jasno se može i videti i čuti: „Studenti, studenti“ i „Ko ne skače taj je Ćaci“.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.