"Nazadni hrišćanski vojnici": Sajmon Tisdal za Gardijan o ratu u Iranu i tvrdolinijaškim evangelističkim nacionalistima u SAD 1Foto: EPA

Ta ratoborna stara himna „Onward Christian Soldiers“ („Napred, hrišćanski vojnici“) danas se retko čuje, iako je nekada bila omiljena među crkvenim zajednicama i na školskim okupljanjima. Napisao ju je 1865. Sabine Baring-Gould, engleski sveštenik i verski učenjak, a njen borbeni refren poziva vernike na bitku, pobedu i osvajanje: „Napred, hrišćanski vojnici / Koračajte kao u rat / Sa krstom Isusovim / Koji ide ispred vas!“

Njen militaristički ton odgovarao je viktorijanskom duhu vremena, ali je kod narednih generacija izazivao nelagodu (iako se još pevala u mojoj osnovnoj školi početkom 1960-ih). Danas ovakav trijumfalizam daje religiji lošu reputaciju, piše u kolumni za Gardijan spoljnopolitički komentator Sajmon Tisdal.

Pit Hegset, američki ministar odbrane i vodeći „hrišćanski vojnik“, svakako se ne bi složio. Verovatno je pevuši na putu do posla. Na nedavnom hrišćanskom bogosluženju u Pentagonu – što je neuobičajen događaj, imajući u vidu ustavno protivljenje bilo kakvoj državnoj religiji – Hegset se, pominjući Iran, molio za „preplavljujuće nasilno delovanje protiv onih koji ne zaslužuju milost“.

Njegovo uverenje je ubijanje. On opisuje Irance kao „religiozne fanatike“. I trebalo bi da zna. Njegov netolerantni oblik evangelističkog hrišćanskog nacionalizma ekstreman je čak i po američkim standardima – a ipak ima podršku Donald Trampa. Tramp je bio prezbiterijanac do 2020. kada je iznenada izjavio da to više nije. Bog zna šta je sada.

Zloupotreba hrišćanskog verovanja u političke i vojne svrhe odavno je ustaljena, sramna praksa u SAD. Ipak, postoji i mračna, odbojna strana toga.

U implicitnoj zvaničnoj demonizaciji i dehumanizaciji iranske nacije kriju se strah i netrpeljivost prema „drugima“, u ovom slučaju šiitskim muslimanima. U jednom od svojih prvih poteza kao predsednik 2017, Donald Tramp zabranio je ulazak imigrantima iz više zemalja sa muslimanskom većinom i nastavio u tom mrziteljskom pravcu.

Za većinu verujućih hrišćana, prisvajanje, iskrivljivanje i pretvaranje vere u oružje radi opravdavanja smrti i razaranja, sejanja podela, pravdanja ratnih zločina i bombardovanja Irana „nazad u kameno doba“ duboko je potresno. Hrišćani – koji slave Uskrs – veruju da je Isus razapet zarad celog čovečanstva, radi oproštaja grehova, a ne zbog osvetoljubivosti, ponosa i dominacije.

Papa Lav govorio je u ime mnogih i izvan Katoličke crkve kada je na misi na Cveti u Rimu snažno odbacio pokušaje fanatika poput Pita Hegseta da prisvoje hrišćanstvo. „Niko ne može da koristi [Isusa] da opravda rat“, rekao je, citirajući proroka Isaiju. Molitve ratnih huškača ostaće neuslišene. „Ruke su vam pune krvi.“

Ne protive se svi hrišćani ratu po izboru protiv Irana koji vode Donald Tramp i Benjamin Netanjahu. Ipak, Lavovo ogorčenje dele u Britaniji, između ostalih, Rauan Vilijams, a odjekuje i širom islamskog sveta, kao i među Jevrejima širom sveta. To odražava mnogo širu borbu – o načinu na koji današnji autoritarni lideri ignorišu međunarodno pravo i podstiču i koriste raspad posleratnog „globalnog poretka zasnovanog na pravilima“.

Cena tog raspada obično se meri kroz geopolitičke i ekonomske potrese, narušene saveze i jednostrane poteze nekažnjivosti, poput invazije na Ukrajinu i genocida u Gazi. Ali brutalizacija i demoralizacija globalnog poretka moraju se posmatrati i kao etičko pitanje. Njegov kolaps predstavlja temeljnu, univerzalnu moralnu krizu.

Više nego ikada, možda, jednom podeljenom svetu potrebni su nezavisni, apolitični glasovi koji su spremni – i dovoljno hrabri – da govore istinu moći, suprotstave se autokratskim nasilnicima, brane najslabije i najugroženije i ukazuju na nepravdu i bezakonje država.

Kada svetovno vođstvo zakaže, kada poverenje u sekularne vlade i političare oslabi, kada vera u demokratiju bledi i kada su osnovna bezbednost ljudi, fizička i finansijska, ugrožene silama van njihove kontrole – ko će tada izazvati tiraniju? Sa sve većim očajem, prikovana na krst sopstvenog stvaranja, razbijena društva vape za duhovnim spasenjem.

U ovoj globalnoj borbi protiv haosa, sve religije moraju imati svoju ulogu. Ipak, kada je reč o Iranu, kao njenoj najnovijoj manifestaciji, reakcija je često delovala oprezno i podeljeno. U Ujedinjenom Kraljevstvu, Sara Maleli, koja je prošlog meseca ustoličena kao nadbiskup kenterberijski i poglavar svetske anglikanske zajednice, zaobišla je pitanje rata u svojoj prvoj propovedi. Nasuprot tome, Guli Fransis-Dehkani, biskupica iz Čelmsforda rođena u Iranu, osudila ga je kao nezakonit, kao ni moralan ni pravedan.

Atentat koji je izvršio Izrael na Ali Hameneia, vrhovnog vođu Irana, koji je ujedno bio i visoki verski autoritet za šiitske muslimane širom sveta, bio je izuzetno provokativan (i nezakonit). Ipak, regionalne reakcije podelile su se duž sektaških linija.

U Siriji su neki sunitski muslimani slavili njegovu smrt. Rat je popularan među jevrejskim Izraelcima, ali mu se protivi većina američkih Jevreja – njih 77 odsto smatra da Donald Trump nema plan, prema anketi organizacije J Street. Slične podele postoje i oko Ukrajine, gde su verske organizacije povezane sa slepo proruskom, proratnom Ruskom pravoslavnom crkvom, bliskom Vladimir Putinu, zabranjene u Kijevu.

Takvi raskoli i podele nisu ništa novo. Ipak, suočeni sa globalnim geopolitičkim slomom, hrišćanski lideri svih usmerenja imaju jasnu moralnu odgovornost da se ujedine u zagovaranju snažnijeg, glasnijeg, izričito antiratnog i pravednosti okrenutog ekumenizma.

U suštini, svi verski lideri, ne samo hrišćanski, mogli bi i trebalo bi da deluju zajedno. Vernici u džamijama u Teheranu, Bejrutu i Gazi, članovi sinagoga u Tel Avivu, Jerusalimu i severnom Londonu, vernici u crkvama od Kenterberija do Sinsinatija – i njihova deca, deca poput one spaljene projektilom Tomahavk u Minabu – svi dele zajednički interes u očuvanju osnovne ljudske slobode da žive, rade i slede Boga svoje savesti, a da ne budu razneti, terorisani, progonjeni i cinično obmanjivani od strane neodgovornih političara.

Uprkos apokaliptičnoj retorici Donald Trampa i senzacionalističkim pričama na internetu o „poslednjim vremenima“ i Armagedonu, ovaj izuzetno štetan, neopravdan i sramotan rat možda primorava Amerikance da preispitaju svoj moralni odnos prema svetu. Da li je Tramp jedini kriv? zapitala se američka kolumnistkinja Lidija Polgrin. Ili je on „ispunjenje onoga što je Amerika oduvek bila – samodovoljna nacija, kojoj njeni mitovi o božanskom poslanju i izuzetnosti daju dozvolu da radi šta god želi“?

Njegovo predsedništvo je, tvrdi ona, „otkrilo mnogo stariju boljku – nepokolebljivu veru Amerike u svoju sposobnost da oblikuje svet po sopstvenoj meri, ravnodušnu prema onome što drugi žele i duboko uverenu da je njen plan ispravan. Izvan Trampa, upravo je ovaj izobličujući mentalitet ono sa čime se mi Amerikanci moramo suočiti.“

Pomolimo se da ovog Uskrsa Tramp i njegovi bogohulni saradnici prihvate ovu dobrodošlu introspekciju – i zaustave svoj krstaški pohod na Iran. I odbacimo tu staru viktorijansku himnu. Tvrdolinijaški američki evangelistički nacionalisti savremeni su ekvivalent onoga što je u upečatljivoj knjizi iz 1964. Diana Devar, stručnjakinja za versko obrazovanje dece, nazvala „nazadnim hrišćanskim vojnicima“. Kao i uvek, verska desnica, kao i desnica uopšte, žestoko maršira u pogrešnom smeru.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari