Koliko su države na prostoru bivše Jugoslavije sekularne: Poredili smo situacije u Srbiji, BiH, CG i Hrvatskoj

Da je ministar prosvete Srbije Branko Ružić imao hrabrosti i 27. januara otišao u OŠ „Aleksa Šantić“ u Sečnuj i prelomio slavski kolač sa sveštenikom dobio bi, kako kaže čika Jova Zmaj, jedno pozitivno brojanje.

Ne zbog toga što se dan prosvetiteljstva tako slavi, nego zbog toga što je OŠ „Aleksa Šantić“ i direktorku koja se usprotivila verskom obredu sasekao rečima „kako se drugačije slavi slava nego lomljenjem kolača“.

Iako ministar Ružić, socijalista po političkom opredeljenju, dobro zna da je Srbija sekularna država, da crkva kao ni partija nisu dobrodošle u školi i da se nacionalni dan obrazovanja obeležava najboljim rezultatima dece i njihovih učitelja, a ne svećama, pojanjima i tamjanom.

Uvod malo duži, ali važan, premda u tzv. modernoj Srbiji ima mnogo težih prestupa kada je na dnevnom redu intimna veza crkve i države. Pri čemu se pod crkvom misli na Srpsku pravoslavnu crkvu, a pod državom na vlast.

Javna je tajna da još jedan bezbožnik u redovima vlasti, predsednik Srbije Aleksandar Vučić, češće ide na konsultacije sa patrijarhom Porfirijem nego sa parlamentom. Pri čemu ga episkopi baš ne ljube puno, ali ljube mu skute jer će im zadržati sve privilegije koje imaju, a po potrebi i još poneku dobaviti samo da ga ne ruže javno.

Vučića što se tiče isto je, ne ide on na poklonjenje zbog toga što mu je SPC bliži srcu nego nego stranka; ne, patrijarh i SPC su mu ključan adut u rešavanju teških političkih sporova, a posebno kosovskog.

I nije Vučić prvi koji to tako grubo radi, a neće biti ni poslednji; desnica malo više desno od njega bez tamjana i sveća ne bi ni ulazila u parlament, a i levica bi, da kojom zgodom dođe na vlast, svako jutro pogledavala prema Patrijaršiji, za svaki slučaj da zaustavi kritiku kao što je Boris Tadić radio dok je bio predsednik.

Jer se, evo više od tri decenije, kako je računicom Slobodana Miloševića SPC umesto protivnika režima postala saradnik, stvari ponavljaju.

Bilo bi farsa da nije tragedija. Komunista-socijalista Milošević vratio je na velika vrata SPC u političku arenu i javni život, jer su mu u preratnim, ratnim posebno vremenima blagoslovi i oprosti bili nužni.

Zauzvrat je dobio blagoslove episkopa za sve zvanične i nezvanične „ratnike“ koji su divljali po BiH, Hrvatskoj, Kosovu, ali i samoj Srbiji. Posebno u vreme kada je SPC vodio patrijarh Pavle, koga danas slave kao sveca, ali koji dugo nije odolevao „šarmu“ novopronađenog srpskog trojstva – kruna, mač i krst.

Moglo bi se o predistoriji neobnovljene nego novostečene ljubavi vlasti i crkve u Srbiji još pisati i plastično pokazati kako je Srbija suprotna ustavnom određenju sekularne republike.

„Sekularnost je uređenje zasnovano na odvojenosti verskih i javnih institucija odnosno neutralnost državnih institucija po osnovu veroispovesti ili uverenja. Imajući to na umu jasno je da je član 11 Ustava Srbije mrtvo slovo na papiru. Gotovo sve državne institucije u Srbiji imaju određena verska obeležja. Gradovi, opštine, pa i javna preduzeća imaju krsne slave, dan školstva se obeležava po Sv. Savi, a uniformisani pripadnici Vojske Srbije nose ikone na litijama i kovčeg preminulog patrijarha“, kaže za Danas verski analitičar Draško Đenović.

I ne greši, jer je u Srbiji postalo nezamislivo nešto obeležiti bez sveštenika – prevashodno pravoslavnih, ali ni ostali ne zaostaju, jer su i sve druga tradicionalne crkve i verske zajednice dobrodošle; ako ne kao saveznici ono bar kao primireni i podmićeni protivnici.

Tako je zabeleženo „kađenje“ vodovoda i kanalizacije, blagosiljanje semafora, klanica, obdaništa…

Prema Zakonu o crkvama i verskim zajednicama Srbija ima pet tradicionalnih crkava: SPC, Rimokatolička crkva, Slovačka evangelička crkva a. v., Reformatska hrišćanska crkva i Evangelička hrišćanska crkva a. v.

Tu su Islamska verska zajednica i Jevrejska verska zajednica i još 30 verskih zajednica upisanih u Registar, pri čemu se registar ne širi!

Sve ove crkve i zajednice i njihovo sveštenici, njihova preduzeća i škole, imaju poseban status.

Ne plaćaju PDV, njima je prvo po zakonu o restituciji imovine oduzete posle Drugog svetskog rata – kad je crkva napadno isterana na margine društva – vraćena imovina, veroučitelji imaju garatovane plate i penzije, ne kontrolioše se promet „usluga“ i imovine… Njihovi episkopi i sveštenici ne stižu pred ovozemaljski sud – čak ni u drastičnim dokazanim slučajevima pedofilije i krađe – jer je za njih „nadležan onozemaljski sud“.

No i među jednakima, kao kod Orvela, ima jednakijih, pa je SPC alfa i omega srpskog društva. Pomalo iz senke političkog liderstva, ali snažnija čak nego u vreme kada je činila sveto trojstvo jer je tada bilo jasno ko državom i svim životima i blagima upravlja.

U BiH javni teren za sukob političkih religija

Dok tvrdimo da težimo istinskoj pluralnosti i demokratiji, svjedočimo da moć, utjecaj i funkcija religijskih institucija sve više jača. Politička sfera prožeta je etnonacionalističkim narativima. Nereligiozni svjetonazor u Bosni i Hercegovini visi na ivici provalije.

Na samodostatnost ljudskog razuma gleda se gotovo kao na izopačenost.

Nema sumnje: etnička pripadnost uz koju, ne nužno, ali u Bosni i Hercegovini najčešće dolazi i ona religijska, ukorijenjena je duboko u svijest našeg društva. Političke stranke, pogotovo nacionalističke, većinom se obraćaju pripadnicima jedne etnije, naglašavajući religijsku pripadnost.

Kroz religijske institucije često se provlače i stavovi određenih političkih struktura. „Moralno je pravo srpskog naroda da kaže ‘ne’ NATO-u“, rekao je mitropolit dabrobosanski Hrizostom u intervjuu za rusku Gazetu 2019. Dodao je i da „se na Balkanu odvija velika presija, pravo nasilje nad srpskim narodom na Balkanu da se prikloni NATO-u i Americi“.

Redatelj Dino Mustafić smatra da je „BiH još daleko od istinske pluralnosti i demokratije, pa se i ove teme isključivo posmatraju sa vrlo zaoštrenih rigidno ateističkih ili vjersko isključivih stajališta“: „Naš ključni problem jeste da naš javni prostor postaje poprište, sukob jedne političke religije protiv druge političke religije. Vjerske zajednice imaju svoje stranačke preference i neskriveno igraju političku utakmicu.

U BiH je ugrožen laicizam, tako da čak i distinkcije ateizam – teizam nemaju nikakav društveni značaj niti smisao u javnom diskursu, kaže Mustafić.

Lider SDA Bakir Izetbegović u obraćanjima i izjavama najšešće direktno govori samo Bošnjacima. Građani/e BiH, kao cjelina, uvijek su negdje u sjeni.

„Vezivno tkivo BiH su Bošnjaci, da nema Bošnjaka, ne znam do kad bi Bosna potrajala, a vezivno tkivno unutar Bošnjaka je vjera“, poručio je Izetbegović gostujući na jednom lokalnom mediju.

A lider HDZBiH Dragan Čović je 2018. prilikom posjete povratnicima, isključivo Hrvatima, u Republici Srpskoj, poručio da „povratka nema tamo gdje nema Katoličke crkve“.
Prof. dr. Asim Mujkić, sociolog i filozof, naglašava da se „stupanj sekularnosti može izmjeriti na temelju statusa koje dominantne vjerske zajednice imaju u društvu, ali i prema prisutnosti religijskih fraza, pojmova u javnom diskursu“.

„Upitajmo se kakva bi bila politička sudbina nekog kandidata koji bi javno deklarirao da je ateist ili agnostik kao bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. Isto tako ne treba zaboraviti u kojoj mjeri su institucije vjerskih zajednica u BiH suučestvovale u legitimaciji domaćih etnopolitika. U kojoj mjeri to čine i danas? Uostalom protiv takve vrste instrumentalizirane religioznosti pisali su mnogi intelektualci iz religijsko miljea“, ističe prof. dr. Mujkić.

Napominje da s druge strane i sam koncept sekularne države doživljava transformaciju: „Moramo se odmaći od radikalnog modela potpunog isključenja religije iz javnih rasprava. Treba nastojati uključivati ih u dijalog, međutim, u kojoj mjeri su religijske institucije koje uživaju povlašteni status u društvu u stanju da prihvate da su samo jedan od sugovornika u javnoj raspravi? Dok u BiH dominira etnopolitičko subjektiviranje po kojem je politički subjekt narod, a ne individualni građanin, religija će, kao najvažnija differentia specifica među našim narodima, imati značajnu ulogu u ukupnom ideološkom narativu etnonacionalizma.“

Crna Gora – litije preokrenule sve

Iako se o tome u svim javnim sferama raspravlja nakon parlamentarnih izbora avgusta 2020. godine, snažno učešće Srpske pravoslavne crkve u politici počinje još sredinom 2019. kada je najavljeno donošenje Zakona o slobodi vjeroispovjesti kojom bi vjerske zajednice morale dokazivati vlasništvo nad objektima koji su izgrađeni prije 1918.

Na partijskom kongresu je šef države i DPS Milo Đukanović najavio da će obnoviti autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, najavljeni Zakon se usvaja krajem 2019. nakon čega su uslijedile masovne protestne litije, a sve je kulminiralo značajnim učešćem SPC u izbornoj kampanji koja je rezultirala prvom smjenom vlasti u Crnoj Gori na izborima.

Pregovori o mandataru nove vlade su vođeni u manastiru Ostrog, što je kasnije bivši premijer Zdravko Krivokapić objašnjavao time da je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije pokušao da ujedini pobjednike izbora.

Dvije i po godine kasnije, na temu sekularnosti Crne Gore se vode brojne rasprave, neki tvrde da država klizi ka teokratiji, drugi ukazuju da su se vjerske slobode tumačile iz represivnog ključa i da se ne dešava ništa neobično.
Sveštenik Mitropolije crnogorsko-primorske Gojko Perović za Vijesti kaže da je princip odvojenosti crkve i države u smislu funkcionisanja državnih i crkvenih institucija, njihovog organizacionog razdvajanja i nepreplitanja politički obrazac koji nema valjanu alternativu.

„To je pokazala istorija. Još ako tome dodamo da temeljni biblijski principi zagovaraju tu odvojenost, jasno je da crkva prihvata i zagovara tako shvaćenu sekularnost. Društvena situacija koju imamo u Crnoj Gori uglavnom je posljedica neuspješnog pokušaja prethodne političke vlasti da tu odvojenost brutalno naruši, što je dovelo upravo do urušavanja te iste vlasti, i nastanka nekih novih procesa koji su velikim dijelom i pozitivni i demokratski.“

On ističe da Mitropolija ne podržava „i što je rijetko naći u zemljama evroatlantskog svijeta, kome deklarativno težimo“, oblike agresivnog i isključivog sekularizma „kao jedne vrlo netolerantne ideologije“: „Ona zagovara isključenje crkve iz javnog života, to je ideologija jednoumlja koju imenujemo kao sekularizam, dok je sekularno uređenje društva, koje afirmiše pozitivnu ulogu religije, crkava i vjerskih zajednica iako im ne daje mjesto u državnim institucijama i granama vlasti – nešto što je pozitivno i poželjno i za crkvu i za državu.“

Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić kaže da savremeni sekularni koncept nosioci vlasti tumače i primjenjuju na različite načine: „Jasna razdvojenost državnih i duhovnih nadležnosti uslovljene su ideološkim predrasudama, isključivostima i, ne tako rijetko, tendencijama neformalnog objedinjavanja ovih nadležnosti s ciljem širenja političke moći i uticaja.

Percipiranje vjere isključivo privatnom stvari pojedinca, odnosno instrumentom političke vlasti, krajnosti su koje nijesu imanentne demokratskom društvu u savremenoj državi.

Takođe, ideje o državi sa državnom religijom, odnosno teokratijom kao najpoželjnijim političkim sistemom jesu anahrone ideje i kao takve pripadaju istoriji.“

On navodi da se osnov razgraničenja vjerskih i civilnih nadležnosti nalazi slobodnom i autonomnom djelovanju vjerskih zajednica u okviru svojih legitimnih nadležnosti i pravnog poretka.
„S druge strane to podrazumijeva nemiješanje države, odnosno njen neutralan odnos prema vjerskoj unutrašnjoj organizaciji i vjerskim poslovima, stvaranju uslova za nesmetano ostvarivanje vjerskih prava i sloboda, ravnopravnost vjerskih zajednica, te pružanje materijalne podrške.

Pritom, misija i civilnih i duhovnih struktura treba biti opšte dobro i napredak društva u cjelini. U tom smislu, Islamska zajednica je u kontinuitetu prepoznata kao subjekt koji doprinosi opštem dobru i napretku“, poručuje Fejzić.

On je istakao da su tokom epidemije objekti IZ bili dostupni zdravstvenim institucijama, a da je islamska zajednica iz dijaspore i pojedinci donirali značajna sredstva: „Zalažemo se i za jednak tretman manjinskih i većinskih kulturnih, vjerskih i drugih grupa, odnosno princip da nijedna od različitih kulturnih grupa ne može dominirati nad drugima.“

Sociološkinja i profesorica Univerziteta Crne Gore Biljana Maslovarić smatra da problem preispitivanja ustrojstva Crne Gore formalno ne postoji jer je Ustavom regulisan, a Crna Gora definisana kao sekularna i građanska država.

Ukazala je da su političari otvorili vrata izvjesnom uplivu uticaja SPC u Crnoj Gori nizom pogrešnih poteza, od selektivnog rješavanja crkvenih pitanja u odnosu na državu do ukidanja predmeta građansko vaspitanje i građansko obrazovanje.

Podsjetila je i da je DPS planirao i najavljivao formiranje crkve: „S druge strane, SPC je objedinila opšte nezadovoljstvo i napravila je korake koji su bili povoljne za nju – da ostvari pravo da se potpiše Temeljni ugovor.“

Ona smatra da su postojali jasni koraci ka ukidanju sekularnosti i da u tome prilog ide činjenica da je crkveno lice kandidovano za Upravni odbor UCG, ali da se srećom ta namjera spriječena.
„Snažni talas pokušaja klerikalizacije Crne Gore je zaustavljen upravo mislim zbog potpisanog Temeljnog ugovora. Sve u svemu, jasno je više nego ikad da se građanski koncept društva brani, izgrađuje i čuva na način da postoji prostor za saradnju i prožimanje svih činilaca ali po zakonu i po poljima djelovanja države i crkvenih vlasti“, zaključila je Maslovarić.

Hrvatska: Udruge skrivene iza Crkve guraju promjene zakona

I prije nego što je Hrvatska potpisala Vatikanske ugovore, u osnovne škole uveden je vjeronauk kao izborni predmet, ali bez alternative, čime je prekršeno ustavno-pravno načelo sekularnosti. To je stara zamjerka koja se stalno iznova može čuti, ponajprije od roditelja čiju se djecu diskriminira jer ne upisuju vjeronauk, a redovito i od sekularističke udruge Protagora.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja lani je izradilo kurikulum za alternativni predmet Kritičko mišljenje, ali nejasno je hoće li išta biti od toga. Prema popisu stanovništva iz 2021, broj katolika u Hrvatskoj pao je sa 86,28 posto stanovništva 2011. na 78,97 posto.

No, dok taj podatak neki osporavaju zbog metodoloških razloga, nije sporno da je broj ateista u Hrvatskoj porastao. Prof. dr. Lino Veljak uočava trend: 2001. zbroj ateista, agnostika i neopredijeljenih iznosio je 5,20 posto, 2011. – 6,74 posto, a na popisu iz pretprošle godine 10,15 posto: „To je u skladu s trendovima u zapadnim zemljama. No, unatoč svemu, Hrvatska je i dalje većinski katolička zemlja.“

Sociologinja Nikolina Hazdovac Bajić, koja je lani provela istraživanje o sekularnosti u Hrvatskoj, ukazuje na to da hrvatski građani pokazuju izrazitu polarizaciju oko značenja religije i sekularnosti: dio njih smatra da u društvu prevladava ideološko-politički klerikalizam koji zbog jake pozicije Katoličke crkve snažno utječe na sve sfere društva, a dio da je sekularnost temeljna vrednota modernih demokracija koja i religioznim skupinama omogućuje da se bore za svoje stavove.

Zamjetno je, međutim, da u posljednje vrijeme jača pritisak na zakonski sustav kroz pozivanje na religijski autoritet i religijske i pseudoreligijske obrede u što spadaju molitelji na središnjem zagrebačkom trgu, pred bolnicama i drugdje.

„U Poljskoj, koja je na Europskom sudu za ljudska prava izgubila već nekoliko slučajeva, takve su inicijative rezultirale ekstremnim zakonom koji zabranjuje abortus čak i u slučajevima kad je ugroženo zdravlje majke. Grupacije koje su vezane za Crkvu, iako njihovi članovi nisu izravno iz Crkve, u nizu su država na taj način radile pritisak na mijenjanje zakonskog sustava“, ističe Marijana Bijelić, docentica na Odsjeku za južnoslavenske književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica Protagore, dodajući da je udruzi Ordo Iuris, koja djeluje međunarodno, a najjača je upravo u Poljskoj, programatski cilj mijenjanje zakonskog sustava i vraćanje na predrepublikanski koncept vlasti i države.

I kod nas se niz udruga predstavlja kao inicijative koje nisu strukturno vezane uz Katoličku crkvu i ne može se reći da im je biskup izdao neko naređenje ili dozvolu, ali koriste crkvenu infrastrukturu i zalažu se za zakonska rješenja koja gura Crkva.

To su primjerice udruge U ime obitelji, Vigilare i Hod za život, koji službeno nije vezan uz Crkvu, ali organizira autobuse kojima časne sestre i svećenici dolaze na njihove manifestacije: „Riječ je o dvostrukoj igri.

Vjernici, naravno, imaju pravo na udruživanje, ali i kod ovih grupacija nije jasno što je vjerska organizacija, a što je udruga. To su i načini za izvlačenje novca pa se Crkva dvostruko ili trostruko financira: po župama, pa posebno vjeronauk, posebno Sveučilište i fakulteti vezani za Crkvu, posebno vrtići i druge institucije i na kraju udruge i kvaziudruge koje možda niti ne podržava cijela crkvena hijerarhija.“

Na pitanje mogu li se Hrvatskoj dogoditi promjene zakona kao u Poljskoj, odgovara sa ne osim ako dođe do nestabilnosti i zaoštravanja situacije: „HDZ je na tragu njemačkog CDU-a u kojem se identitetski pokazuju kao katolici, ići će u prve redove na mise i slično, ali definitivno nisu za zabranu abortusa i slično. Unatoč kritikama koje je uputila Katoličkoj crkvi, Bijelić napominje da je djelovanje vrha SPC i Ruske pravoslavne crkve u regiji opasnije jer je na strani državnih i paradržavnih, ratobornih politika koje mogu dovesti do eskalacije sukoba.“