Konvertiti na Bilinom polju

Esad Hećimović: Garibi: Mudžahedini u BiH 1992 – 1999.

O ulozi mudžahedina u ratu u BiH i posle njega napisano je mnogo tekstova i knjiga. Uprkos tome, pitanja je uvek bilo više nego pouzdanih odgovora. Kako su, i uz čiji blagoslov, stigli? Koliko ih se borilo na bosanskom ratištu, koliko ih je otišlo, a koliko ostalo? Knjiga „Garibi“ poznatog reportera iz Zenice Esada Hećimovića razjašnjava mnoge misterije, enigme i konfuzije o ulozi „Alahovih svetih ratnika“ u Bosni i Hercegovini.

Ovom knjigom su izdavači, list Danas i Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (SEEMO), pokrenuli novu biblioteku „Novinari istraživači“ koja ima za cilj da otvori prostor autorima iz čitavog regiona.

 I sami su bili konvertiti, naučeni da im jedni prigovaraju zbog poricanja porijekla, a drugi osporavaju njihovo razumijevanje nove vjere. Sada su bez ostatka pripadali svom džematu, zajednici ljudi sličnih sudbina. Nervozno su očekivali otvaranje vrata u prizemlju kuće. Motrili su na jednospratnicu, u kojoj je bila prodavnica oružja. Iako je rat u koji su stigli kao dobrovoljci, okončan godinu dana ranije, njima je tek trebalo oružje.

Niko nije bio siguran u identitet došljaka u parku. Jedan je bio Handala, ali postajala su najmanje trojica poznata po verzijama tog imena. Handalini saučesnici su tvrdili da je sa njima u parku bio Šaćir Handala iz Turske, ali za tu osobu nikada ni prije, ni poslije, niko nije čuo. Drugi čovjek u parku je porodičnim porijeklom bio Alžirac, ali više ni sam nije bio siguran u svoj identitet. Odrastao je u katoličkoj, francuskoj porodici. Uz sebe je nosio talijanske lične dokumente na ime Karlo Mazzoni, ali su ga poznavali kao Sulju. Malo je znao od arapskog, malo od talijanskog i malo od engleskog jezika. Govorio je francuski i u tom jeziku je bio sakriven njegov identitet. Treći čovjek u parku je poticao s roga Afrike, iz Džibutija. Sebe je doživljavao kao stanovnika Londona. Znali su ga jednostavno kao Abdullaha i bio je veoma poštovan u krugu sljedbenika. Bili su muslimani, ali konvertiti, prelaznici na islam.

U bosanskom jeziku, kada odrastao čovjek prihvati islam kaže se da se „poturčio“. Jezik je kroz šalu sačuvao sjećanje na masovni prelazak na islam lokalnog stanovništva ovog područja. U jeziku se miješalo sjećanje na vjeru i naciju. Kao i stotinama godina ranije, u Bosni su ponovo postojali katolici, muslimani i „poturi“. Ali, drugačije je to bilo s ovim konvertitima. Dok su nekadašnji „poturi“ bili nesigurni u svoj vjerski identitet, tražeći savjete i od hodža i od fratara, ovi „poturi“ su bili sigurni samo u svoj vjerski identitet. Prema drugima su pokazivali zajednički vjerski identitet, ali su između sebe pravili razlike po nacionalnoj pripadnosti. Saborci nisu vjerovali ovim konvertitima. Dosljednim načinom vjerskog življenja, „poturi“ su postajali radikalniji od okoline. To je bila jedina grupa koja je ostala bez novčane pomoći vodstva mudžahedina nakon rata. Nisu imali ni onih hiljadu dolara za „papire“ potrebne da dobiju državljanstvo BiH. Ostali su bez načina da zarade za život kakav su željeli da vode. Tražili su pomoću jednom saudijskom komitetu, ali je nisu dobili.

To je bio razlog zbog kojeg su čekali u parku, na rubu Bilinog polja. Trebalo im je oružje. Danima su većpratili navike starijeg čovjeka koji je, nenaoružan, čuvao prodavnicu oružja u prizemlju kuće. Starac je izlazio svakog jutra oko šest sati i čistio ispred prodavnice. Na ulici su bili prvi prolaznici, ali stari čuvar još nije izlazio. Pripremajući pljačku, dogovorili su se ko će šta uraditi. S 25 godina starosti, većsu bili vojni veterani. Od plana nisu odustajali ni kada bi nešto pošlo drugačije nego što je bilo planirano. Tada bi, jednostavno, upotrijebili malo više nasilja nego što bi ga bilo da je sve išlo po njihovom planu.

Noćranije, ukrali su od dvoje preplašenih lokalnih radnika američke metodističke humanitarne organizacije džip „toyota“, na kome su stajale oznake UNHCR i UMCOR. Nakon krađe, vozilo su parkirali u mraku gradskog parka, pored Muzičke škole. Znali su da je ta zgrada bila jedna od prvih baza za strane i lokalne islamske dobrovoljce. Muzička škola, u administrativnom središtu grada, u okruženju suda, tužilaštva, policije i općine, služila je kao nezvanični zatvor lokalne Sedme muslimanske brigade Armije BiH. U njenom podrumu je, od januara do septembra 1993, bilo zatočeno stotinjak ratnih zarobljenika i civila. Glasine o mučenjima i jaucima iz škole u parku prenosile su se gradom. Vojnici su sebe nazivali „muzičarima“. Jauke zatočenika pod udarcima držala lopate nazivali su „pjevanjem“. Pljačkaši nisu bili „muzičari“. Njihova baza je bila na putu za Travnik. Pored vozila je čekao četvrti čovjek, naoružan automatskom puškom, spreman da osigura njihov neometan bijeg nakon pljačke, čak i protiv policijske potjere. Odrastao je kao katolik, pripremao se za studij historije i sasvim dosadan život u Francuskoj. Nakon povratka sa služenja vojnog roka u međunarodnoj misiji francuske vojske na rogu Afrike, prihvatio je islam. Uskoro je postao Hamza, islamski humanitarac i vojni dobrovoljac u Bosni.

Čuvar je, konačno, izašao u park. Između parka i prodavnice nije bilo nikakve ograde. Navukli su maske, vojničke potkape sa izrezima za oči i usta. Maskiranih lica su utrčali u prodavnicu, obarajući komade namještaja, kako bi uzeli oružje. Čuvar je utrčao za njima, vitlajući vodoinstalaterskim „ključem“ kao svojim jedinim oružjem. Nisu shvatali zašto mu to treba. Na trenutak su bili zbunjeni zašto se tako žestoko bori, braneći nešto što nije njegovo. Uspjeli su da ga odgurnu i pobjegnu u park. Čuvar je stigao posljednjeg bjegunca, koji je nosio vreću sa ukradenim pištoljima. Bacio mu se na noge. Iako je maskirani bjegunac vikao da ga pusti ili će ga ubiti, čuvar je bio uporan. Oborio ga je, čvrsto ga držeći za lijevu nogu. Maskirani napadačje pucao dva puta u glavu čuvara. Vlasnik kuće je kroz prozor vidio kako pas u dvorištu grize maskiranog čovjeka za nogu, nisko, u blizini stopala. Ubica je skinuo masku. Više nije mogao da gleda od krvi koja je prolazila kroz prorez na maski. Podigao je masku na čelo. Svjedoci su vidjeli bjegunca kako okrvavljenog lica, sa malom bradom, pognut, šepajući, odlazi u park. Na sasušenom lišću ispred prodavnice, ostao je mrtav čuvar, lijeva sportska patika, tri čahure kalibra 7,65 mm i ljudska krv tipa „B“. Čekajući u džipu spremnom za bijeg, vozačgrupe je vidio kako sa vrećom u ruci, hramljući, bez lijeve patike, krvavog lica stiže i posljednji čovjek, Abdullah. Nakon bijega sa mjesta pljačke, uvijek su se privremeno razilazili.

Sastali su se par sati kasnije, u selu Guča Gora kod Travnika, kako bi podijelili plijen iz vreće. Sada su, napokon, imali pravo oružje za oružane pljačke. Najmanje jedan od novih vlasnika „devetki“ u Gučoj Gori je bio na potjernicama Interpola koje su većmjesecima stajale u ladicama policijskih šefova u Sarajevu i Zenici. Nakon sukoba s nizom evropskih policija, sakrili su se u srednjoj Bosni. Nije bilo slučajno što su upravo u Gučoj Gori našli sigurno utočište.

Nastavlja se