Čedomir Višnjić danas je nesumnjivo jedan od najkompetentnijih poznavatelja hrvatsko-srpskih odnosa i veza u RH unutar Jugoslavije, kao nekad zajedničke države i političkog okvira koji se Hrvatima (u)činio preširok, a Srbima preuzak, ako da su međusobni međuetnički konflikti, uz već stare, naslijeđene omraze bili neminovni.
Naprosto, ni Hrvati, a niti Srbi nisu bili na visini zajedničkih povijesnih ciljeva koje su si postavili, a još manje odgovornosti, jer kako danas ispada, u taj zajednički južnoslavenski projekt, ušli su, obostrano s figama u džepu, sa isuviše međusobnih sumnjičenja, a još više nepovjerenja, tako da u konačnici i nisu ni mogli polučiti neke bolje rezultate.
Za projekt koji je imao punog povijesnog, kulturološkog, socijalnog, ekonomskog, političkog i svakog drugog smisla, pokazali smo se nedoraslim i zar se onda uopće imamo pravo čuditi zlu u kojem smo se našli, a koje smo si uglavnom sami zakuhali.
S takvim okusima i mirisima subverzivnosti, napisana je i ova nova Višnjićeva knjiga Glas sa granice (SKD Prosvjeta, Zagreb 2020); a kakva će biti stručna, ali i uopće javna percepcija u RH mogu pretpostaviti, ali hajde, budimo optimisti pa pričekajmo.
Višnjić ni malo nije nježan prema većinskom narodu u RH, ali u svojim lucidnim analizama i opservacijama svih tih silnih deformacija nacionalističke provenijencije nikad ne podliježe zabludi prišivanja kolektivne krivice Hrvatima kao narodu i jasno se suprotstavlja svim primitivnim i zlonamjernim velikosrpskim bajanjima o nekakvom njihovom genocidnom karakteru, urođenom ustašluku itd.
Ali, jednako je tako oštar i prema vlastitoj, srpskoj, prečanskoj manjinskoj zajednici, jer je itekako svjestan svih njenih zabluda, ludosti, nedostataka i nedosljednosti koje su na koncu uvelike i doprinijele nezavidnom položaju u kojem se danas Srbi u RH nalaze.
A, upravo je položaj te zajednice u Hrvatskoj, jučer, danas, sutra, predmet Višnjićeve knjige; tema je iznimno važna i inspirativna i bila bi prava šteta da se oko ovih važnih pitanja ne otvori široka javna rasprava, jer bi upravo sada i ovdje mogla djelovati ljekovito, mogla bi ohladiti usijane glave i na hrvatskoj, kao i na srpskoj strani i kad bi bilo volje i pameti mogla bi posta(vi)ti temelj(e) toliko potrebne relaksacije i normalizacije teško narušenog međuetničkog povjerenja.
Glas sa granice je knjiga, tvrdi pisac predgovora Đorđe Nešić, kojom je autor želio „zabilježiti i posvjedočiti o životu prečanskih Srba, marginalizirane etničke zajednice u RH… potonulog svijeta koji nestaje pred očima savremenika“.
Političko i ekonomsko propadanje Srba 1990-ih godina odvijalo se u dramatičnim (po)ratnim okolnostima krvavog raspada Jugoslavije, pri čemu su Srbi kao manjina svedeni na statističku grešku unutar cjeline hrvatske zajednice.
Dakle, oni više nisu potencijal koji bi mogao unositi svježu krv u hrvatsko društvo, a posebice su (p)ostali nepoželjni nakon svog pogrešnog odabira tijekom tzv. Domovinskog rata, za koji su debelo platili ceh.
Nakon Oluje (1995) i masovnog egzodusa Srba, Hrvatska je praktički postala čista etnička država i time se konačno (p)ostvario san generacija hrvatskih nacionalista.
Polako, ali sigurno, jedna shizoidna u RH se na žalost normalizira, a s njome i pogubna teza Pala Lendvaija o antisemitizmu bez Židova; naime, kao što u Poljskoj danas praktički više nema Židova, ali time antisemitizam nije nestao, upravo suprotno, tako i u RH, iako su Srbi svedeni na fusnotu, što ih je manje, antisrpska retorika je sve življa.
Višnjić tvrdi: Srbi u RH su danas nacija u nestajanju, u identitetskoj ilegali, narod koji javno nerado ističe vlastitu etničku pripadnost. Istina, srpsko je pitanje za većinu Hrvata nepresušni izvor frustracija, ali to je ujedno efikasan način kojim ljuta desnica čitav hrvatski narod drži taocima svojih politikantskih interesa i šovinističkih predrasuda; upire prstom u Srbe kao isključive krivce novodobne hrvatske kalvarije, a pri tomu spretno skida svaku odgovornost za zločine koje je sama počinila.
U Hrvatskoj je problem što je mržnja prema Srbima uključena u HDZ-ovo i uopće desničarsko poimanje hrvatstva i što je Hrvatska svoj Domovinski rat nacionalizirala, a pri tomu je i iz(g)radila retuširanu verziju Drugog svjetskog rata u kojoj su revidirane i zamijenjene uloge; ustaški su zločinci povijesnom ekvilibristikom pretvoreni u borce za slobodu, a partizani kao borci za slobodu degradirani na rang zločinaca.
Svako kritičko propitivanje svih ovih laži i paralaži, uključujući i onih vezanih za Domovinski rat, posebice ako dolaze sa srpske strane, doživljavaju se kao atak na vlastitu državotvornu opstojnost.
I time se, kako piše Višnjić, želi na jeftin način oprati vlastita savjest, ali i povijest i tako definitivno zatvoriti vladajući model nacionalističke svijesti.
Položaj Srba u RH može se u onoj mjeri popraviti, a na tomu Višnjić inzistira, ukoliko budu radili u korist cjeline hrvatsko-srpskog govornog područja.
Jer, tvrdi autor: „Četiri stotine godina služenja tuđem interesu: austrijskom, ugarskom, jugoslavenskom, hrvatskom, srbijanskom dalo je svoj završni, valjda neminovni rezultat… Ako se čitavo vrijeme služilo drugome, onda to svakako nije samo pitanje loše sreće, onda ni taj drugi, ma ko on bio, nije jedini krivac…“
Za nesreću prečanskih Srba odgovornost snose i oni sami, ili barem u onoj mjeri kojom su dopustili da postanu objektima manipulacija., što ih je na koncu dovelo da moraju birati između planske evakuacije i(li) pokolja.
Svi Srbi koji su ostali u RH moraju, na žalost shvatiti kako je vrijeme za njih stalo, tako da ni u Srbiji, a niti u Hrvatskoj, ni onda, ni sada ono što su smatrali svojim nije bilo dovoljno za o(p)stanak.
I to je ona tragična istina od koje prečanski Srbi moraju krenuti u nepoznato, kako ne bi poput maratonaca Dušana Kovačevića trčali svoj posljednji krug.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
