"Tata, nekad smo mogli sve": Sa izložbe radova članova porodica nestalih u kući Đure Jakšića 1Foto: J. Diković/Danas

Tata. Reč koja u meni i danas budi buru emocija… Pripremao si svoju mezimicu za sve lepe stvari koje se mogu desiti, ali me nisi pripremio za jedno – nedostajanje.

Mrzim zvuk vozova, oni me podsećaju na naša putovanja kojih više nema, a sada ove veličanstvene pejzaže stvaraju moje oči pri svakoj pomisli na tebe. Putuje tvoja jedinica kroz život sa tobom, a bez tebe.

Ovo je deo teksta “Tata, nekad smo mogli sve”, koji je za svoga tatu napisala Branka Kuprešanin.

Njen tata, Branko Kuprešanin, nestao je 4. avgusta 1995. godine.

"Tata, nekad smo mogli sve": Sa izložbe radova članova porodica nestalih u kući Đure Jakšića 2
Foto: J. Diković/Danas

Pored teksta, Branka je nacrtala nju i njenog tatu kako se drže za ruke i šetaju.

Brankino delo izloženo je u kući Đure Jakšića na izložbi “Nasloni moje vreme na svoje, tako će večnost duže trajati” (Mika Antić), koju je organizovalo Udruženje porodica nestalih i poginulih lica “Suza” iz Beograda.

Na izložbi, koju možete pogledati do 30. juna ove godine, izloženi su radovi članova porodica nestalih u obliku sata su rezultat projekta “Podrška porodicama nestalih – memorijalizacija”.

Posvećeno Mirku Blagojeviću nestalom 1. maja 1995. godine od njegove supruge Nene:

“Hej jesi li čuo novosti: Postaćemo baka i deka! Hej, čuješ li me, gde si? Gde si? Čeznem da ti kažem ove najradosnije vesti, ali strahujem da se opet iznova suočim sa prazninom čija mi buka para uši već punih dvadeset sedam godina”.

Supruga Slavica svom mužu Branku Bašiću nestalom 4. avgusta 1995. godine napisala je:

“Ono malo vremena što smo proveli zajedno mi je malo, a opet, puno, toliko toga si mi pružio. Ti si uvek bio moja čežnja i svega sa tobom ostala sam željna… Možda ovo ne znaš, ali ja čuvam svaki tvoj dah, često sanjam da te opet imam. A ovo posebno želim da znaš, u meni i dalje seva taj vatromet u glavi, fešta, kotlić i tvoja ljubav”.

“Kamena uspavanka” naslov je teksta koji je uz svoj rad, Gordana Popović posvetila svom ocu Vasi Bjelobrku nestalom 5. avgusta 1995. godine:

“Dolaziš mi u san, tada čujem tvoj umirujući glas kako mi govori stihove, pružam ruke da te zagrlim. Moje ruke ostaju prazne, moje srce ne prestaje da krvari i jeca, moja snaga se polako otapa, razum se opire svemu onome što o tebi sada znam…”

Udruženje porodica “Suza” – Beograd, realizovao je ovaj projekat u saradnji sa Međunarodnim komitetom Crvenog krsta, MKCK-a i Gradskom opštinom Stari grad.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari