Uoči izbora, u Bosni i Hercegovini i dalje stanje "ni rata ni mira" 1Foto: Pixabay/Petar Ubiparip

Osnovni politički, ali i uopće društveni problem u BiH danas, jednako kao i jučer (a ni sutra neće, na žalost biti ništa bolje) jest u tomu što su (gotovo) svi Srbi, Bošnjaci i Hrvati, uz (ne)sebičnu pomoć međunarodne zajednice ostali čvrsto ukopani u svojim nacionalno-klerikalnim zabranima i takvo stanje traje već skoro 30 godina, bez ikakvih izgleda da se i nakon izbora bilo što ili bilo tko pomakne iz(a) utvrde u kojoj se debelo ušančio.

Nitko od vodećih lidera u Sarajevu, Banjaluci i(li) Mostaru, a jednako tako ni njihovi zaštitnici i mentori u Beogradu i Zagrebu (pa i Ankari) nije spreman ni na kakve ustupke drugoj strani u strahu da ga njegovine proglase izdajnikom ili prozovu za (ras)prodaju nacionalnih interesa i upravo ta činjenica da nitko nije spreman bilo što (u)činiti kako bi se konačno prekinula tragična pat pozicija u kojoj se BiH nalazi, da se stvari pokrenu s mrtve točke u interesu svih na bolje, čini ovu zemlju kronično besperspektivnom, a situaciju u kojoj živi ogromna većina građana čini beznadežnom, bez ogleda na nacionalnu / konfesionalnu (ne)pripadnost.

PRODUŽETAK AGONIJE: A, da stvari budu još i gore i međunarodna zajednica, danas u liku svog visokog predstavnika u BiH, Christiana Schmidta i do jučer njegovih prethodnika, u tomu već godinama aktivno sekundira svojim potezima koji zapravo betoniraju postojeći status quo, umjesto da ga postupno, ali odlučno demontiraju u pravcu uspostave autentičnog, građanskog, demokratskog društva kao jedino mogućeg dugoročnog rješenja za ovu napaćenu zemlju koja je prošavši pravu ratnu kalvariju, simboliziranu strašnom tragedijom Srebrenice, zaslužila i više i bolje.

Naravno, visoki predstavnik mora raditi po uputama svojih nalogodavaca u Bruxellesu, Berlinu i Washingtonu, ali prije i iznad svega trebao bi raditi u korist BiH kako bi konačno postala funkcionalnom državom i što prije se oslobodila međunarodnog protektorata pod kojim se nedvojbeno nalazi.

Dakle, interesi cjeline BiH bi mu trebali biti prioritet, a ne truli kompromisi kojim, s jedne strane udovoljava etničkim zajednicama unutar BiH, kao njihovim tutorima u Zagrebu i Beogradu, a s druge strane zapadnim silama i centrima moći čiji se interesi i na „bosanskom tlu“, kao i na širem balkanskom prostoru, oštro sukobljavaju s ruskim i u kojima Moskva, posebice nakon agresije na Ukrajinu, sve aktivnije i žešće sudjeluje.

Tako i time se BiH agonija samo produžava i tako će to biti sve dok međunarodna zajednica ne odluči snažno intervenirati i tako stvori realne političke pretpostavke za demokratski dijalog i dogovor triju etničkih zajednica, dakako uključujući i one ne tako malobrojne građane koji ne pristaju biti taocima nacionalističkih torova i koji su snaga na kojoj treba (iz)graditi novo državno i društveno zajedništvo i koji se nisu, niti će se dati zavesti lažnim domoljubljem i licemjernom patetikom ratne retorike i demagogije.

Ekskluzivni nacionalistički krugovi u sprezi sa klerikalnom i poslovno mafijaškom klijentelom, koji su upravo zahvaljujući ratu u svakom pogledu profitirali, dakako nisu zainteresirani za ukidanje postojećeg statusa quo, jer bi time u pitanje doveli svoje privilegije ostvarene na zločinima i kriminalu i stoga se stalno pozivaju na svoje (nepostojeće) ratne zasluge u obrani vlastite zajednice, a da zapravo u njoj stvarno i nemaju širu potporu; zapravo silnim makinacijama, korupcijom, utjerivanjem straha, raznim prisilama i sličnim ucjenama drže građane u neizvjesnosti i tako u beskonačnost perpetuiraju svoju vlast i moć, pretvarajući se u nedodirljive gospodare BiH, ali poslušne sluge svojih zaštitnika u Beogradu i Zagrebu, spremni za svaku, pa i najveću svinjariju, jer dobro znaju kako time legitimiraju svoju pozciju.

(UNITARNO) GRAĐANSKO DRUŠTVO: Problem BiH i njenog ustroja ugrađen je u samu strukturu države, a ta spoznaja u sva tri konstitutivna naroda opetovano budi teritorijalne apetite i obnavlja ratne demone za prekrajanjem granica, odnosno likvidaciju jedinstvene (ne unitarne) bosansko-hercegovačke zajednice.

To uostalom Milorad Dodik, šef Republike Srpske i ne krije, ali slično misle i u Mostaru tražeći tzv. treći entitet, dok se Bošnjaci misle namiriti prilagođavajuć mirovni sporazum iz Daytona svojim planovima, sigurni kako perspektivno, kroz demagrofsku eksploziju vrijeme radi u njihovu korist.

Slično Dodiku svojedobno su mislili i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, s tim što je hrvatski predsjednik bio uvjeren kako BiH ne može funkcionirati na temeljima (kon)federalizma, uostalom kao što to nije mogla ni Jugoslavija.

Ali, pod pritiskom međunarodne zajednice (i sporazuma u Daytonu) Tuđman se pragmatički priklonio (za)datoj političkoj realnosti, odlučivši svoje planove o Herceg-Bosni ostvariti drugim sredstvima. Srećom, nije uspio.

Hrvati su dobili konstituivnost, ali ne kao Srbi i Bošnjaci entitet, od kojeg nikada stvarno nisu odustali i u kojem Dragan Čović kao lider HDZ BiH vidi rješenje problema za tamošnji hrvatski narod, a u čemu ima i veliku potporu dobrog dijela vladajuće (ali i oporbene) nomenklature u Zagrebu.

U protivnom, Hrvati kao najmanji konstitutivni narod u BiH stalno će biti zakidan u svojim pravima; strahujući od preglasavanja hercegovački HDZ bježi od ideje građanske države kao vrag od tamjana; forsira neupitni primat etniciteta, iako se na bezbroj primjera to pokazalo pogubnim po njihove nacionalne interese, koji se u Mostaru izjednačavaju s isključivo interesima Čovićevog HDZ.

Umjesto da se približe Sarajevu i Bošnjacima, u Mostaru sve više gledaju u Zagreb u kojem za svoju pogrešnu politiku (i kod Plenkovića i Milanovića) dobijaju bezrezervnu potporu, a to Bakiru Izetbegoviću i SDA daje odriješene ruke za mobilizaciju bošnjačkog korpusa i nametanje svojih rješenja, a sve pod egidom učvršćivanja (unitarnog) građanskog društva.

I Bošnjaci i Hrvati, u velikoj mjeri opravdano frustrirani, neprestano ponavljaju kako su svršetkom rata Srbi, umjesto da budu kažnjeni, nagrađeni za svoje zločine.

I to je istina, ali to je bila i cijena okončavanja rata i sporazuma u Daytonu, ali međunarodna zajednica danas griješi nastavljajući s politikom popuštanja i prema Dodiku i prema Vučiću.

NEMA NEVINIH U BiH: A, konstitutivnim narodima koji čine BiH, čini se važnijim da si međusobno podmeću nego da (po)traže zajedničku platformu pristojnog (su)života; kao da ne žele biti svijesni kako jedino dogovorima, bez fige u džepu mogo uobličiti zajedničke interese: rješenja su u BiH, a ne izvan nje, tako da u Zagrebu ili Beogradu koji se postavlja(ju) pokroviteljski u Sarajevu (i)zazivaju samo povišenu agresivnost bošnjačke strane i negativne reakcije.

Premijer RH Plenković nedavno je izjavio: „Bošnjacima odgovara status quo, izborni sustav u kojem će hrvatski narod u BiH i hrvatske političke stranke biti minorizirani, marginalizirni, preglasani, te i dalje u neravnopravnom položaju“.

A, s nedavne proslave 27. obljetnice obilježavanja vojno-redarstvene operacije Oluja, presjednik RH Milanović je iz Knina poručio: „Hrvati u BiH nisu samo obespravljeni, već ih se i vrijeđa“, a to je, tvrdi, nedopustivo i tomu treba stati u kraj.

Nametanja izbornih pravila visokog predstavnika za BiH (kojeg Milanović s nedopustivim žargonom vrijeđa) izazvalo je ogorčenje hercegovačkih Hrvata i HDZ BiH, ali je mobiliziralo i Bošnjake i umjesto da pred izbore utiša strasti, Schmidt ih je samo dodatno uzburkao, nakon čega se oglasio Izetbegović prijetećim tonom kako su se Bošnjaci „prebrojali“, jasno stavljajući do znanja kako su odlučni mobilizirati se i svim sredstvima braniti „svoja prava“.

Njegova je izjava razotkrila koliko je njemački Bundestag pogriješio kad je Dodika i Čovića prozvao kao političare najodgovornije za krizu u zemlji, a izostavio vođu SDA.

U BiH nema nevinih, istina jedni su više, a drugi manje odgovorni, ali nitko nije bez krivice, a to što su Bošnjaci nesumnjivo najveće žrtve rata, ne abolira ih od odgovornosti za zločine koje su sami (po)činili.

Danas u sva tri BiH etniciteta podrugljivo komentiraju Mesićev Apel za spas BiH koji jedino nudi nekakvo suvislo rješenje za sve građane , jer vodi računa o srazmjernosti konstitutivnosti i demokratskih normi i uzusa, te jasno upozorava kako svako prenaglašavanje zasebnih nacionalnih interesa blokira funkcionalnost cijelog sustava i narušava prava i jednakost građana.

U svakom slučaju, u BiH se mora moći znati i htjeti uspostaviti balans, a to je moguće samo u demokratski uređenom građanskom društvu, naravno uz puno uvažavanje i afirmaciju pozitivne diskriminacije prema svim ugroženim manjinama.

Hrvati strahuju od građanskog društva; bez čvrstih sigurnosnih mehanizama, koji bi štitili njihova etnička, kolektivna prava i bojeći se bošnjačke majorizacije, posvema pogrešno u Dodikovim Srbima traže saveznika.

Ali, u Banjaluci ga neće naći; moraju ga, usprkos svemu, potražiti u Sarajevu, ali i na bošnjačkoj strani konačno moraju shvatiti kako građansko ne znači ujedno i unitarno, demokracija se živi primjerom, a ne dekretima. Bošnjaci u Federaciji BiH daleko su najbrojnija zajednica i utoliko je i njihova odgovornost najveća, stoga i njihove koncesije prema Hrvatima moraju biti veće.

U protivnom bellum omnia contra omnes (rat svih protiv svih) u BiH će se nastaviti, sve do „istrage vaše ili naše“. A, upravo to kao da najviše i odgovara permanentno sukobljenim političkim, etničkim i konfesionalnim elitama, to im cementira moć, vlast i privilegije, uostalom to ih jedino stvarno i interesira.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.