Jedan od prvih sporova i nepresušan izvor svih daljih političkih konfrontacija predstavljala je zamena austrougarske krune u dinare Kraljevine Srbije, odnosno konverzija krunsko-dinarske novčanice u novi dinar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Rešenje ovog problema stajalo je u neposrednoj vezi sa pravnim tumačenjem poimanja državne zajednice, odnosno da li je Kraljevina SHS nova država ili predstavlja pravni kontinuitet sa Kraljevinom Srbijom.

Jedan od prvih sporova i nepresušan izvor svih daljih političkih konfrontacija predstavljala je zamena austrougarske krune u dinare Kraljevine Srbije, odnosno konverzija krunsko-dinarske novčanice u novi dinar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Rešenje ovog problema stajalo je u neposrednoj vezi sa pravnim tumačenjem poimanja državne zajednice, odnosno da li je Kraljevina SHS nova država ili predstavlja pravni kontinuitet sa Kraljevinom Srbijom.
Odmah nakon potpisivanja prvodecembarskog akta stvorena je kontroverza po ovom pitanju, po kom su predstavnici Narodnog vijeća smatrali jugoslovensku državu novom, a predstavnici srpskih vlasti starom državom. Ovaj problem neophodno je locirati, s obzirom na to da su gotovo svi državno-pravni problemi upravo poticali iz ove posve nedefinisane situacije.
Pitanje kontinuiteta Kraljevine SHS sa Kraljevinom Srbijom, Beograd nikada nije dovodio u pitanje, smatrajući da se austrougarski Jugosloveni i njihove pokrajine nisu ujedinile, nego pridružile Kraljevini Srbiji. Za pristalice ove varijante merodavno je bilo da se društveno uređenje (monarhija) i dinastija (Karađorđević) nisu promenili, kao i da su se pozitivni zakoni Kraljevine Srbije ubrzo počeli primenjivati na čitavoj teritoriji novostvorene države.
Sasvim suprotno mišljenje imao je Zagreb, koji je smatrao da bi Hrvatska – nakon sloma Austrougarske, na osnovu svojih nespornih istorijskih prava – morala imati tretman nezavisne države. Prema ovom tumačenju, Hrvatska je prilikom potpisivanja prvodecembarskog akta simbolički predstavljala sve austrougarske Jugoslovene koji su ovaj čin smatrali formalno-pravnim aktom kojim je stvorena nova država, jer se dobio nov naziv zemlje, grb, zastava i himna. Osim toga, informacija o nastanku Kraljevine SHS saopštena je stranim zemljama na način kako se saopštava postanak nove države.
Uvažavajući ovu argumentaciju, nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca predstavljao je svojevrsnu pravnu kontradiktornost, jer gledano s aspekta međunarodnog prava – ona je bila nova država, dok posmatrano iznutra, s gledišta primene vlastitih zakona – Kraljevina SHS je predstavljala staru državu – pravnu sledbenicu Kraljevine Srbije. Ovakvo dvojno definisanje pravnog porekla države dalo je povoda brojnim političkim raspravama na temu da li je Kraljevina SHS nova ili stara država. Istovremeno, ova pravna nedoumica otvorila je mogućnost za paušalnu primenu zakonodavstva u sferi finansija i ekonomske politike uopšte. Najeklatantniji primer za to bila je upravo zamena austrougarske krune u dinare Kraljevine Srbije.
Unifikacija novca izvršena je na postulatima pravnog kontinuiteta Kraljevine SHS sa Kraljevinom Srbijom, odnosno prihvatanjem teze o apsolutnoj vrednosti srpskog dinara u odnosu na sve ostale valute. Opredeljujući se za ovakvu monetarnu politiku, centralna vlada je zapravo veštački i fiktivno određivala i paritet i kurs zatečenih valuta, čiju su vrednost kao domicilnih valuta zemalja u okruženju iste morale na bilo koji način garantovati. Otuda nailazimo na pojavu dispariteta kurseva, s obzirom na proklamovane odnose koji su važili unutar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sa paritetima istih valuta koji su bili formirani van njenih granica.
Zapravo, bilo je nelogično s aspekta međunarodnog prava i shvatanja Kraljevine SHS kao nove države, omogućiti konvertibilnost valute jedne zemlje koja je nakon 1. decembra prestala da postoji. Da je kojim slučajem centralna vlada želela da monetarnu politiku kreira u skladu sa tezom o nastanku nove države, morala bi u tom slučaju proglasiti zvanično i novu valutu. Tek nakon toga bi putem arbitraže zatečene valute dobile svoje ekvivalente u odnosu na novoformiranu zajedničku valutu. Međutim, to se nije dogodilo, nego je valutna reforma izvedena pre svega na štetu vlasnika austrougarske valute.
Imaoci krunskih novčanica, kojih je, aproksimativno, bilo oko osam miliona (ili dve trećine ukupnog broja stanovnika) imali su (makar) moralno pravo da zahtevaju od države da zamenu njihove valute za srpske dinare izvrše po kursu koji je važio u trenutku stvaranja države. Međutim, usled činjenice da je konverzija izuzetno dugo trajala, hrvatska opozicija je počela optuživati vlasti u Beogradu da se sa zamenom namerno odugovlačilo – isključivo u cilju obaranja vrednosti krune.
Presudan momenat koji je otvorio vrata raskola, bila je separatna konverzija austrougarskih kruna koje su bile u opticaju na području „bivše“ Kraljevine Srbije. Naime, tokom leta 1919. vlasnici krunske monete iz Srbije i Beograda zamenili su oko 620,5 miliona kruna za dinare na paritetnom odnosu 2:1 i to pre primene odluke o oduzimanju 20 odsto podnetih kruna za zamenu. Bio je to ustupak vlade Kraljevine SHS stanovnicima Srbije, čije dinare je austrijski okupator (prisilno) zamenio za krune – ali u recipročnom odnosu.
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari