"Čovek" - priča sa istoka 1Foto: Radenko Topalović

Jednom Alah siđe na zemlju, preobučen u sirotinjsko pohabano odelo i kako je ušao u selo, zakuca na vrata najsiromašnijeg seljaka Alije.

– Umoran sam, umiren od gladi, reče Alah i pokloni se do zemlje.

– Umoran putnik je blagoslov kući. Uđi!, reče Alija.

Alah uđe.

Porodica siromašnog Alije baš je u taj mah večerala.

Svi odvojiše po koji zalogaj, dadoše Alahu i on večera.

Kad se svrši večera, cela porodica ustade, da se moli Bogu, samo gost ostade da sedi na mestu i ne mače se.

Alija ga pogleda začuđeno.

– Zar ti nećeš da se pomoliš Alahu?

Alah se nasmeja.

– A znaš li ti ko je tvoj gost?, upita Alah.

Alija sleže ramenima.

– Ti mi reče da si putnik. Šta će mi više da znam.

– E kad je tako, onda znaj da sam ja sam Alah.

U tome se zasija lice Alahu kao sunce.

Alija pade na kolena pred Alaha.

– Čime sam zaslužio veliku mudrost tvoju? Zar je malo po svetu bogataša i velikaša. Mi u selu imamo hodžu, imamo kmeta Ćerima, imamo bogatog trgovca Mehmeda, a ti si izabrao najvećeg siromaha Aliju! Hvala ti!

I Alija se saže i celiva vrhove nogu Alahovih.

Kad bi dockan u noć, svi legoše da spavaju, ali Alija ne mogaše oka sklopiti. Celu noć prevrtao se po krevetu i premišljao o svemu šta se dogodilo. Sutra je opet samo o tome mislio. Tako zamišljen seo je uveče da večera, ali nije mogao ništa da okusi.

Kad se završi večera, Alija ne mogaše da trpi više pa se okrete Alahu i reče:

– Ne srdi se što ću da te pitam nešto.

Alah klimnu glavnom i dobori mu:

– Pitaj.

– Čudim se, reče Alija, čudim se i nikako ne mogu da razumem. Imamo u selu hodžu, pa kmeta Ćerima, pa bogatog trgovca Mehmeda, sve su to uvaženi ljudi, svako im se klanja, kod kmeta svraća i sam valija, svako bi te od mene bolje ugostio. Spavao bi u lepoj, udobnoj i čistoj postelji, a ti si došao kod mene. Mora biti da ti mene voliš?

Alah se nasmeši i reče:

– Ti si meni drag.

Alija poskoči od radosti.

– O, kako sam srećan što sam ti drag. Kako sam srećan!, ponavljao je Alija.

Te noći Alija je spavao kao dete. Ujutru je veselo otišao na posao, veseo se vratio kući i kad su seli za večeru, on razdragano reče Alahu.

– Alahu, hteo bih, posle večere, da govorim nešto s tobom.

Kad se završi večera, a žena Alijina skloni sudove od večere, Alija se okete Alahu.

– Ja, mora biti, da sam ti veoma drag, kad si se ti privio kod mene?

– Da, odgovori smešeći se Alah.

– Da, reče i Alija, ali mi imamo u selu hodžu, kome se svi kalanjaju, pa imamo i kmeta, kod koga i sam valija dolazi i gostuje, pa imamo bogatog trgovca Mehmeda, koji kad bi ti otišao kod njega, nazidao bi jastuke čak do tavana samo da udobnije sedneš, i kako tebi priliči, koji bi zaklao samo za jednu večeru deset ovnova… a ti si opet došao kod mene, u moju sirotinju. Zar sam ti toliko drag.

– Da, da!… odgovori smešeći se Alah.

– Ama ti meni ne kažeš, da ja razumem dobro da sam ti drag, već samo: „da, da“… kaži ti meni, koliko sam ti drag.

– Da, da da. Mnogo, mnogo si mi drag, odgovori smešeći se Alah.

– Mnogo, jel?

– Mnogo!

– E, dobro sad možemo da spavamo.

Drugog jutra Alija se probudio još veseliji i raspoloženiji. Ceo dan bio je raspoložen i srce mu je igralo od radosti. Uveče je večerao za trojicu, a posle večere, primače se Alahu i udari ga rukama po kolenu.

– Ja mislim da je i tebi milo što sam ti toliko drag. Hajde, reci po crcu. Da li ti je milo?

– Mnogo, mnogo!, osmehnu se Alah.

– I ja tako mislim, znam ja to brate moj slatki po sebi. Ja ako nekog, makar to bilo i kuče, volim, meni čini zadovoljnstvo da ga vidim. A eto, ja nisam baš kuče. Mogu ja da zamislim, koliko si ti radostan zbog mene, zbog toga, što vidiš jednog čoveka, koga voliš. Meni se čini, da ti i srce igra od radosti.

– Igra, igra!… reče Alah, nego da se spava…

– E, pa, hajde da se spava…reče Alija . Zapovedaj.

Drugog dana Alija ustade zamišljen i ceo dan beše neraspoložen. Uveče se vrati kući tako isto i Alah primeti kako on krijući utire suze.

– Zašto si tako neveseo Alija?, upita Alah, posle večere.

Alija uzdahnu.

– Mislio sam o tebi. Šta ćeš ti da radiš, kad ja umrem.

– Kako to, začudi se Alah.

– Šta ćeš da radiš bez mene. Pogledaj kako je napolju, studen vetar duva i šiba kiša. Kako ćeš ti da živiš i šta ćeš da radiš, kad mene ne bude bilo. Gde ćeš onda? Ti ćeš da se smrzneš od hladnoće i nepogode. Nijedan končić na tvojim haljinama neće biti suv, a sad sediš, eto tako lepo u suvom i toplom. Sediš, jer ima jedan dobar čovek, kod koga možeš da sediš, dokle hoćeš. Ti bi umro da mene nije bilo na svetu. Ti si srećan što ja postojim na svetu. Boga mi srećan si.

Tu Alah ne mogaše više da izdrži. Zasmeja se i u trenutku iščeze ispred očiju i iz Alijine sobe.

A na banku gde Alah seđaše, stvori se gomila od dve hiljade kesa punih suvog žeženog zlata.

– Oh, majko moja!… kako sam sad bogat, uzviknu Alija. Niko na svetu nije bogatiji od mene. Ja ću od silne radosti da poludim.

Potom je prišao bliže novcima i poče da ih razgleda i kad se malo umiri, on se pribra pa će reći:

– Pa i nije baš tako mnogo.

"Čovek" - priča sa istoka 2

Celokupno izdanje može da se čita na linku Narodne biblioteke.

List Danas svakoga dana prelistava glavne vesti na današnji dan pre 110 godina, tačnije 1912. godine. Predmet analize je dnevni list Mali Žurnal, koji danas ne postoji. Novine su izlazile u Beogradu kao informativni dnevni list od 1894-1915, godine i potom 1920 godine. Vlasnik i odgovorni urednik bio je Jovan Živković. Vremenom, list se razvijao i tematski širio: imao je dobru dopisničku mrežu, pratio je kulturni život i političke događaje.

Projekat je realizovan u saradnji i uz materijal iz digitalne arhive Narodne biblioteke Srbije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari