Padobranac protiv pirata 1

Neočekivane okolnosti često poremete nečije životne planove, a materijalni razlozi nateraju mnoge da se bave poslovima o kojima nisu ni sanjali.

Zbog posla i dobre zarade, mnogi građani Srbije primorani su da, privremeno ili na duže, napuste svoj grad, zemlju, kontinent. Njihova iskustva su različita, a za Sandžak Danas govori Pribojac, pod nadimkom Serdar, (ime poznato redakciji), koji je sticajem okolnosti, planiranu vojnu karijeru napustio i sada radi za stranu kompaniju i obezbeđuje brodove koji prolaze kroz područja rizična zbog napada pirata.

U padobranskoj jedinici Vojske Srbije proveo je 10 godina, ali je povredio nogu prilikom jednog padobranskog skoka. „Oporavio sam se, dobro sam se osećao i mislio sam da ću moći da nastavim da obavljam sve dužnosti za koje sam, u skladu sa namenom jedinice, obučen. Vojni lekar nije imao isto mišljenje i ja sam, bez penzije, otpušten uz vojne počasti. Dobio sam zahvalnicu jedinice i čestitke ispred celog stroja, na Dan jedinice. Nekad su za slične stvari odmah davali penziju, ali to je bila „Juga“, ozbiljna država. Nisam hteo da radim neki drugi posao u Vojsci za platu od 200-300 evra. Negde u to vreme druge stvari u Vojsci Srbije su krenule nizbrdo, mnogi od nas se nisu mogli više uklopiti“, priseća se Serdar.

Pokušavao je da se bavi privatnim biznisom u Srbiji, ali nije „išlo“. „Pokušavao sam da nađem i neko pošteno i normalno plaćeno radno mesto od koga bih mogao da izdržavam porodicu. Ti pokušaji su bili uzaludni. Čuo sam za „armed guards“, pratnju brodova prilikom tranzita kroz visoko rizična područja i obzirom na to za šta sam obučavan, šta umem i znam da radim, odlučio da se prijavim“.

Na pitanje kakav mu je posao i zaduženja, odgovara da je sve legalno, u skladu sa strogim međunarodnim pomorskim zakonima, kao i sa zakonima u teritorijalnim vodama zemalja u kojima plovimo. „Završavamo obuku po tim standardima u trening centrima, stičemo međunarodne licence za posao. Engleski jezik je službeni. Ja sam „team leader“. Kompletno sam odgovoran za bezbednost posade, broda i tereta. Takođe, obučavam timove za taj posao i komandujem njima. Visoko rizična područja su u Indijskom okeanu, Omanskom zalivu, delu Crvenog mora, Adenskom zalivu i duž obale Somalije. Rizik se uglavnom odnosi na napade pirata“, kaže Serdar.

Prema njegovim rečima, pirati su uglavnom iz Somalije i Jemena. Napadaju brodove u malim brzim čamcima, skifovima, sa po 5-6 ljudi. Naoružani su automatskim puškama, uglavnom AK47, ručnim raketnim bacačima i slično. Pokušavaju uz pomoć konopaca sa metalnim kukama da se zakače za brod i popnu na njega. Nose i lestvice, a obzirom da su njihovi čamci brži od brodova i do dva puta, veoma su opasni za brodove bez naoružane pratnje. „Pokušavaju da otmu brod, sa ili bez tovara ili otmu posadu i traže milionske iznose za njihov otkup“, priča naš sagovornik, koji o detaljima ne želi da govori, pozivajući se na „poslovnu tajnu“. „Bilo je napada, bilo je pokušaja upada na brod, nismo imali gubitaka u ljudstvu a ni povređenih“.

Upitan o strukturi ljudi koji se bave ovim ipak nesvakidašnjim poslom, Serdar kaže da su uglavnom bivši pripadnici specijalnih jedinica, sa minimalno pet godina iskustva. Prednost imaju padobranci iz Srbije, a i u ovom poslu jugoslovensko „bratstvo i jedinstvo“ dolazi do izražaja. „Ima ljudi iz svih bivših republika Jugoslavije. Mi Balkanci se na brodovima držimo i pomažemo kao braća. Svi smo izuzetno cenjeni i brzo napredujemo. Kažu za ljude sa ovih prostora da su profesionalci vrhunskog kvaliteta, vojničkog držanja i kulturnog ponašanja.

„To je mnogo bitno u ovom poslu jer ostavlja utisak sigurnosti i poverenja među posadom i oficirima brodova koje obezbeđujemo, tako da se neretko dešava da kapetan zahteva isti tim. Strogi lekarski pregledi su redovni kao i testovi na drogu i alkohol“, objašnjava Serdar.

Mora da završi razgovor jer žuri da rasporedi dežurstvo na brodu. Za kraj poručuje zemljacima da neke egzotične destinacije nisu ni približno takve kakvim ih predstavljaju agencije u svojim turističkim ponudama.

Dobre i loše strane

* Kako izgleda jedan tvoj radni dan?

– Radni dan, kako kad – straža na komandnom mostu, osmatranje, dvogledom, radarima, treninzi i obuka posade za postupke u slučaju incidenta. Učenje i usavršavanje. Slanje izveštaja mora biti redovno. U slučaju incidenta takođe postoje jasno utvrđena pravila koja moraju strogo da se poštuju.

* Šta ti najteže pada na brodu?

– Najteže pada odsustvo, po 4-5 meseci, nekad i više, od porodice i prijatelja, rodnog kraja. Monotonija – nedeljama gledaš samo u vodu, nebo i 200-300 metara čelika oko sebe. Smeštaj i hrana su nekad kao u hotelu, nekad gladujemo i nemamo ni vodu za piće. Vrućine znaju biti nepodnošljive. Posadu najčešće čine samo muškarci. Da pomenem i lepe strane. Sticanje novih prijatelja, kao i novih znanja i sposobnosti, učenje jezika. Zarada je dobra, naročito u odnosu na Srbiju. Posetio sam zemlje koje nikad ne bih video ni u snu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari