A od države - srednji prst 1Foto FoNet Sofija Vukajlović

Iste večeri kada je održan veliki protest studenata i građana ispred RTS-a, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu odigrana je predstava „Limeni doboš“, po istoimenom romanu Gintera Grasa. Karte sam kupila mnogo ranije nego što je zakazan protest, tako da sam umesto na taj događaj, otišla u pozorište. Grad je tog ledenog 17. januara bio prilično pust dok smo od Terazija išli peške ka zgradi JDP-a.

Nakon što se pozorišna svetla ugase, trebalo bi potpuno se prepustiti onome što se odvija na sceni, a reč je o vrlo privlačnoj, dinamičnoj drami sa zanimljivim i neobičnim rediteljskim rešenjima (Vasil Hristov) i odličnom glumačkom ekipom. A reč je i o fašizmu. O vremenu buđenja velikog zla. Reč je i o ludilu, koje se dobro slaže uz svako zlo. I o jednoj duševnoj bolnici.

O ljudima koji su psihički oboleli, a koji deluju normalnije u odnosu na normalne. Reč je o dečaku Oskaru Maceratu koga maestralno igra Miodrag Dragičević. Da podsetimo, ovaj dečak svojom voljom prestaje da raste u trećoj godini života da ne bi ličio na odrasle, izražavajući svoj bunt prema svetu u kojem živi. Reč je, dakle, i o buntu.

A jedan takav bunt odvijao se istovremeno i na gradskoj „pozornici“ na otvorenom, ne tako daleko od zgrade JDP-a. Kako ćemo saznati kasnije, na skupu ispred RTS-a te večeri bilo je oko 55 hiljada ljudi. Mladih ljudi na koje simpatizeri vlasti nasrću noževima, tuku ih, ujedaju i gaze automobilima.

Ti mladi ljudi ne žele da liče na odrasle, kao i Oskar Macerat. Ne žele da liče na nosioce aktuelne vlasti koja im je otela slobodu i čiji se koruptivni projekti plaćaju ljudskim životima, a ne žele da liče ni na nas koji smo takvoj vlasti dali legitimitet – svojim strahovima, kukavičlukom, sebičnošću, komformizmom, nečinjenjem, ravnodušnošću.

Zbog svega toga teško je odupreti se usputnim refleksijama na našu stvarnost čak i tokom jedne tako uzbudljive predstave. Izgleda da tome nisu odoleli ni glumci, te smo imali priliku da gledamo i njihove vešte improvizacije uz jasne asocijacije na aktuelni trenutak, a po završetku predstave i podignute ruke s crvenim rukavicama, što već postaje redovna pojava u pozorištima, praćena snažnim aplauzima.

A od države - srednji prst 2
Foto: Privatna arhiva

Da li živimo u fašizmu? – pitanje je koje se neminovno nameće i koje me proganja dugo posle predstave. Poređenje mi se ipak čini preteranim. Hvala bogu, ovo što nam se događa nije fašizam, zaključujem. Nije ni diktatura nalik onim režimima u Latinskoj Americi o kojima u svojim romanima piše Mario Vargas Ljosa. Liči, ali nije. Da li naš diktator liči na Truhilja?

Liči u meri u kojoj svi diktatori liče jedni na druge, ali ipak nedovoljno za poređenje. Analitičari kažu da imamo autoritarni režim koji klizi u klasičnu diktaturu. Ta definicija verovatno je najpribližnija istini. Ali, sintagma „autoritarni režim“ upućuje ipak na neko ozbiljno ustrojstvo, doduše, vrlo loše po narod. Imamo li ikakav režim, imamo li uopšte državu ako nemamo institucije i ako smo prepušteni sami sebi i jednoj maloj grupi zločesto infantilnih ljudi na vlasti koji se igraju s našim životima?

Kako drugačije razumeti transparente na nadvožnjacima po Beogradu u kojima se ta zlobna politička deca nasilnički poistovećuju s narodom. „Odgovor srpskog naroda na pokušaj obojene revolucije“ – piše krupnim slovima na transparentu. A odgovor je šta? Crvena stisnuta pesnica s podignutim srednjim prstom.

Znači, taj srpski narod, kako ga oni vide, ta njihova „pristojna“ Srbija pokazuje srednji prst. Ne pokazuje ga vlast, pokazuje ga srpski narod – tako piše. Pitam se da li su autori ove ekstremne bizarnosti, ovog tupavog, vulgarnog primitivizma, svesni koga su zapravo uvredili? Uvredili su svakako ceo srpski narod, ali, pre svega, sopstvene glasače.

Zato što samo njih smatraju narodom, ostali su izrodi. Dakle, njihov narod, u naprednjačkoj percepciji, prost je i vulgaran, i s „neprijateljima“ se obračunava tako što im pokaže srednji prst. Kome? Svojoj deci i unucima koji su na ulicama. Prosvetnim radnicima koji im uče decu, poljoprivrednicima, akademicima, univerzitetskim profesorima, advokatima, poštarima, umetnicima i svim drugim slobodnomislećim građanima.

Čak i da studenti spremaju obojenu revoluciju, a ne spremaju je, kakvo je to pomračenje uma moralo da se dogodi, koliko mraka da se zgusne da bi iz njega na svetlost dana izleteo jedan takav simbol koji nas ponovo podseća da dno ne postoji i da u ambis tonemo sve dublje, pa makar da ovaj režim po svom karakteru nije ni približan fašizmu, čak ni diktaturi.

Šta je, pobogu, ovo u čemu živimo? Nešto jeste. Za šta možda u političkom rečniku i ne postoji pravi termin. Jezik je ionako živ i razvija se, možda će se tek pojaviti prava reč za vladavinu naprednjaka. Kako uostalom nazvati režim koji isti simbol – crvenu pesnicu s podignutim srednjim prstom – crta i na školskim stepeništima i po dvorištima?

U krv-crveni naprednjački srednji prst gledaju ovih dana čak i đaci prvaci. A onda su vredne ruke naše pametne dece prepravile taj simbol koji kao da dolazi iz pakla – u cvet. Neko je snimio intervenisanje đaka na simbolu iz pakla i snimak se proširio društvenim mrežama. Dobili smo sliku za istoriju pred kojom zanemiš ili se rasplačeš. Dečja nevinost, kreativnost i mudrost spram pokvarenosti sveta odraslih.

Nekad su se svadbe održavale pod šatorima. I kad dođe na red otvaranje poklona, glasno se izvikivalo šta je koji svat doneo mladencima na poklon. Na primer, od strica šporet, od ujaka usisivač, od babe i dede ekspres-lonac, a od kuma…

Tu bi se napravila dramska pauza. Nastao bi muk u šatoru, te bi se čulo samo zujanje pokoje muve koja obleće oko praseće glave i onda bi glas konačno saopštio ono što dobro oprane i namirisane uši svatova željno iščekuju da čuju. A od kuma – televizor u boji.

Naša dramska pauza ovoga puta završila se s podignutim srednjim prstom. To je poklon koji smo svi zajedno dobili od države. Srednji prst dobili su i „njihovi“ i „naši“, i „patriote“ i „izdajnici“. Pitanje je samo šta nam sledeće spremaju.

Jedan lik u predstavi sa početka ovog teksta, Šuger Leo, pita u nekom času, unoseći se u lice jednom po jednom svom sapatniku – da li si možda video Boga?

Da, zaista, kakvo mesto zauzima Bog u umovima te male infantilno zločeste grupe ljudi koji svih ovih godina pokušavaju da budu naši lični bogovi?

Autorka je književnica i slobodna novinarka

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari