Adio, druže, do sljedeće smrti 1Foto: Fonet/ TV FoNet

Prošloga ljeta svi su jugoslavenski portali objavili da je umro veliki slovenski umjetnik, pjesnik i vozač Buldožera Marko Brecelj.

Danas su svi jugoslavenski portali javili da je veliki slovenski umjetnik, pjesnik i vozač Buldožera Marko Brecelj opet umro.

Takav je, eto, Marko Brecelj bio, takav će biti, takav je u međuvremenu otišao: ponekad ispred, ponekad iza, ali uvijek izvan svog vremena.

O lanjskoj, pretposljednjoj smrti Brecelja Marka napisao sam bio kolumnu za ljubljanski Dnevnik. Malo je umjetnika i pjesnika kojima dugujem više nego Marku.

Adio, druže, do sljedeće smrti.

SMRT BRECELJA MARKA

Veliki slovenski pjesnik i umjetnik rekao je sve o tome, i sve o tome rekao je davno. Nije to bilo jedno od onih predviđanja budućnosti, kakve danas u starim novinama i epizodama Simpsona tražimo kao u starozavjetnih proroka. Bila je samo točna i precizna slika teško oboljelog društva. A ta bolest nije od jučer.

Prije gotovo pola stoljeća, davne 1974. godine, Založba kaset in plošč RTV LJubljana objavila je Cocktail, debitantski solo album mladog mariborskog kantautora Marka Brecelja. Ništa slično jugoslavenska muzička scena do tad nije čula: subverzivne ironične i crnohumorne stihove poput njegovih do tada smo mogli čitati jedino u samizdatima ruskih ludih pjesnika. Bilo je posve mahnito, nešto poput Arsena Dedića na metamfetaminima, baš kao da je napušeni i pijani neki idejno posrnuli omladinac upao na opatijski festival. Zapravo, idejno posrnuli omladinac Marko Brecelj, zajedno s drugim jednim idejno posrnulim omladincem, Borisom Beleom, već je sljedeće godine zaista upao na Opatiju, ali to je već druga i duga priča. Zapravo početak jedne druge i duge priče.

S Breceljevim pomaknutim tekstovima i glasom, ugrađenim u nenadmašne aranžmane velikog Bojana Adamiča i njegova Plesnog orkestra RTV Ljubljana, Cocktail je bio čista diverzija, sofisticirana eksplozivna naprava podmetnuta u same temelje samoupravne socijalističke kulture. Kroz tu pukotinu sutradan je upao Buldožer, uskoro su tuda prošli i Pankrti i Lačni Franz i Laibach i svi ostali, i kad danas žali za državom u kakvoj je takva diverzija uopće bila moguća, Marko Brecelj mora se pomiriti s tim da je bio među prvima koji su je načeli.

Dobra vijest za Brecelja može stoga biti da Jugoslavija ipak nije posve mrtva: današnjih sedam malih Jugoslavija nastalih na onim davno napuklim temeljima slavne SFRJ prenijele su i sačuvale sve što u njoj nije valjalo, sve o čemu je, konačno, pjevao i Brecelj. Sačuvano je, međutim, samo i jedino ono što u Jugoslaviji nije valjalo: sistemska mogućnost diverzije, recimo – paradoks koji je Brecelju došao slave, a Jugoslaviji glave – danas je upravo sistemski posve isključena.

Nešto o tome, eto, govore i pjesme na Breceljevoj kultnoj ploči – do dana današnjeg neprevaziđenom i najboljem kantautorskom albumu u povijesti Jugoslavije i svih sedam njenih malih, abortiranih nasljednica – i među njima posljednja, deveta, koja se tako rijetko spominje kad se govori o Cocktailu. „Berem časopis, berem brez slasti“, pjeva tako Brecelj niz moćne brassove Bojaničeva orkestra u „Časopisu“, pjesmi o tupom samoupravljaču temeljito ispražnjena mozga, koji površno čita novine i traži oglase za polovne automobile, „kupim-prodam“, pa na koncu kupuje „mačka u vreći“ i završava, jasno, slupan u „strastnoj zgodbi, divjoj vožnji, divjoj godbi“, izdahnuvši s onim genijalnim stihovima: „Berem ti iz oči: mene v njih več ni.“

Da danas ima onih dvadesetak godina i istu onu mogućnost diverzije, mladi bi pjesnik potpuno istu pjesmu s potpuno istim stihovima mogao napisati i o današnjem tupom čitatelju temeljito ispražnjena mozga koji „bere časopis brez slasti“, i u njemu – jasno, između oglasa za automobile i druga čuda – vijest o smrti Brecelja Marka, legendarnog slovenskog umjetnika o čijoj je legendi nekad davno načuo nešto, ali više ne pamti točno što: vijest koja je prije par dana brzinom 5G interneta obišla Sloveniju i svih ostalih šest malih Jugoslavija.

Čitao je tako netko časopise „brez slasti“, pa između dva oglasa pročitao nešto o nekoj konceptualnoj izložbi na kojoj će o Breceljevu sedamdesetom rođendanu biti izloženi i njegovi posmrtni ostaci, pročitao je tako netko „brez slasti“ da je Brecelj dakle umro, pa stavio to na društvene mreže, čitali onda društvene mreže „brez slasti“ i urednici nekih ozbiljnijih inernetskih „časopisa“ pa požurili objaviti da je umro veliki Marko Brecelj, čitali tako svi „brez slasti“ i dijelili strašnu vijest, cijela Slovenija i svih ostalih šest malih Jugoslavija „brali časopise brez slasti“ i dijelili dalje „mačka u vreći“ – „kupim-prodam“ – a Brecelj na kraju „strastne zgodbe“ završava fantastično efektnim, vjerojatno najboljim stihom svoga polustoljetneg opusa, „Berem ti iz oči: mene v njih več ni.“

Veliki slovenski pjesnik i umjetnik, kako vidite, rekao je sve o tome, i sve o tome rekao je odavno. Nije to, eto, bilo jedno od onih predviđanja budućnosti, kakve danas u starim novinama i epizodama Simpsona tražimo kao u starozavjetnih proroka. Bila je samo točna i precizna slika teško oboljelog društva: i danas, kao i onda, temeljito ispražnjenih mozgova „beremo časopise brez slasti“, tražimo oglase za „mačke u vrećama“ i otupjeli ih mahnito „kupujemo-prodajemo“: vijesti o pandemiji, vijesti o čipovima u cjepivu, vijesti o fantastičnim uspjesima Janšine vlade, vijest o najnovijem proročanstvu Simpsonovih, vijest o sisama Aline Košir, vijest o trudnoći snahe Rosvite Pesek, vijest o smrti Marka Brecelja.

Samo nema nikoga da snimi ploču.

Već sutradan, sve su to bile samo stare vijesti, one Jaggerove „yesterday’s papers“ – „Living a life of constant change/ Every day means the turn of a page“ – i bez slasti smo čitali nove, a među njima i senzacionalnu vijest da je Marko Brecelj živ. I opet „kupim-prodam“, proširila se poput požara najnovija, ekskluzivna vijest da je legendarni umjetnik živ: mijaukao je otamo onaj „mačak u vreći“, Schrödingerov Brecelj, i cijela je Slovenija zajedno s onih ostalih šest malih, sjebanih i otupjelih jugoslavija temeljito ispražnjena mozga i mliječnobijelih očiju uskoro čitala senzacionalnu vijest kako nije umro legendarni Marko Brecelj.

A mladi sedamdesetogodišnji kantautor i umjetnik zajahao one moćne Adamičeve brassove, okrenuo se još jednom i prezirno pogledao u te prazne oči.

Objavljeno na FB profilu autora

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.