Hteo sam da postanem državljanin Džibutija: Priča počinje 2012. kada je Tadić skratio samom sebi mandat... 1EPA/FILIP SINGER

Priča počinje 2012. godine kada je tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić iz samo njemu znanih razloga, skratio samom sebi mandat i raspisao opšte izbore. Moglo bi se međutim reći da je iz dobrih namera, naseo na naprednjačku podvalu starog Šešeljevog radikala Tome Nikolića koji je danima glumio štrajk glađu sedeći na stiroporu ispred Skupštine, sa zahtevom da pored redovnih parlamentarnih, budu raspisani i vanredni predsednički izbori.

Tako je Tadić ponovo napravio grešku sličnu onoj kada je dozvolio da u Parlamentu ostanu poslanici izabrani sa liste Radikalne stranke. Oni su predvođeni Nikolićem i Vučićem, formirali Srpsku naprednu stranku i nisu imali pravo da sede u Parlamentu jer građani nisu glasali za njih kao naprednjake već kao Radikale.

Sve je to međutim bilo delo „Službe“ kako kolokvijalnim jezikom zovemo sve te institucije tzv. državne bezbednosti. Služba je navodnim naprednjacima obezbedila i finansijere. Javna je tajna da su Nikolić i Vučić prve velike pare dobili u pariskom hotelu RIC, od Miloševićevog tajkuna u bekstvu.

Milojko Pantić
Milojko Pantić, Foto: FoNet Zoran Mrđa

Finansiranjem presvučenih radikala bavili su se i domaći tajkuni. I pored svega u prvom krugu predsedničkih izbora Tadić dobija nekoliko procenata glasova više od Nikolića. A onda između dva kruga kreće neshvatljiva kampanja srpske javne demokratske, intelektualne i političke elite protiv Tadića, nazvane „beli listići“.

Nisu te javne ličnosti pozivale da se glasa za Nikolića, već da se ne glasa za Tadića. Šta su tačno bili razlozi za takvo kažnjavanje Tadića nikada nije objašnjeno. Bilo kako bilo, operacija „Beli listići“ je uspela. Nikolić je u drugom krugu dobio sedamdesetak hiljada glasova više i tako je Srbija umesto obrazovanog i demokratski orijentisanog predsednika, na čelu države dobila proizvođača rakije Tomovače iz šumadijskog sela Bajčetine, koji je kupio diplomu nekog fakulteta i prijavio da će uskoro postati i magistar, iako na javne prozivke u Jova Bakića nije znao da izgovori ni naziv svog magistarskog rada.

Toma Grobar, kako su ga zvali zato što je pre ulaska u Skupštinu i izbora za predsednika, bio zaposlen na kragujevačkom groblju, držeći se Ustava, podnosi ostavku na mesto predsednika Stranke i tako omogućava neostvarenom vođi Zvezdinih fudbalskih huligana Vučiću da počne nezapamćenu uzurpaciju kompletne vlasti, sve srpske finansijske, ekonomske i prirodne resurse.

Tako je na vlast ponovo došla crveno-crna koalicija kao ratnih devedesetih, kao da nije bilo 5. oktobra 2000. sa milion ljudi na ulicama Beograda. Ovoga puta u obrnutoj proporciji. Miloševićev glasnogovornik Ivica Dačić, odbacio je potpisanu Tadićevu deklaraciju o pomirenju i priklonio se naprednjacima, zapravo Šešeljevim otcepljenim sinovima i kumovima koji su obukli lažne evropske dresove i naglo postali navodni pobornici pristupa Evropskoj uniji. Pamti se izjava najvećeg političkog lažova u istoriji Srbije Aleksandra Vučića na završnoj izbornoj konvenciji 2012. godine. Izjava glasi: Mi ćemo Srbiju do 2020. godine uvesti u Evropsku uniju, a vi znate da mi za razliku od drugih, kad nešto obećamo to obećanje i ispunimo. Da ništa osim ovoga nije slagao od tada do danas, bilo bi dovoljno da više ne bude bilo kakav faktor u politici, a ne „Bog“ koji u Srbiji pušta kišu.

Sedam godina pre toga Aleksandar Tijanić potpisuje mi 2005. godine otkaz u RTS-u sa obrazloženjem: neuspešan u poslu. Bila je to odmazda Službe jer sam 1992. među prvima potpisao peticiju Demokratske stranke za ostavku Miloševića. Od tada postajem redovni član društva Maderaša koji su se svakog dana okupljali u tom elitnom beogradskom restoranu.

Potoci razgovora u Maderi sa galerijom neponovljivih ličnosti, vodili su svakodnevno ka moru pitanja o prošlosti i sadašnjosti društva i država u kojima smo živeli. Naročito o ljudima koji su krojili i kroje naše sudbine. Naravno, i ti, kao i svi kafanski razgovori, bivali su često trivijalna i površna lamentiranja o ovom ili onom događaju, ovoj ili onoj ličnosti. S vremena na vreme međutim, kada bi se za stolom našli kompetentni ljudi iz sveta privrede, kulture, spoljne politike ili sporta, ti razgovori bi se pretvorili u duboku i misaonu analizu stanja u kome smo se kao društvo i država našli. Ostali su poput ožiljaka života urezani u mojoj svesti.

Te izborne 2012. postao sam penzioner pa su me Maderaši kao diplomiranog politikologa pitali šta mislim da će nova vlast doneti Srbiji. Mi smo nacija, rekao sam, koja traži zrno mraka i u svakom zrnu sunca. Mi kao nekakav nebeski narod, navodno vidimo ono što drugi narodi ne vide zbog čega drugi odnosno ceo svet mrzi Srbiju i Srbe. Od raspada bivše velike države do danas, sve vlasti i svaka opozicija u Srbiji, drže namerno narod i građane daleko od Evrope, zbog svojih usko partijskih i ličnih interesa. Bolje reći – zbog vlasti. Najvažnije je vladati, makar se država pretvorila u Beogradski pašaluk. Partijski programi ako postoje, čista su laž. Jedini njihov program zove se opstanak na vlasti.

Pretvorili su nas u poslušnu raju. Postali smo, što bi Skerlić rekao, budžaklijski narod. Mnogi misle da je to zbog viševekovne turske vladavine na ovim prostorima, ali pre će biti da je to posledica desetogodišnjeg Miloševićevog medijskog, nacionalističkog i ratnog opsenarstva. Živimo u senci mitova iz Srednjeg veka. To nam zamračuje um pa ne vidimo da su nam deca odavno postala digitalna za razliku od većine nas.

Zato ja posle pobede marginalca Nikolića neću više da budem Srbin, jer neću da mojim životom upravljaju lažni Srbi, lažni političari, ratni zločinci i umobolnici. Svi su oni deca slobizma i šešeljizma. Neću da budem pripadnik naroda koji ne vidi da je „Služba“ kupila Hrvata iz sela Mareva ljut u Hercegovini, ratnog zločinca Vjekoslava Šešelja, da u Srbiji glumi četničkog vojvodu i preti svojim zemljacima Hrvatima da će ih klati zarđalom kašikom. Posle pobede grobara Nikolića uzeću državljanstvo Džibutija i postaću Džibutanac.

Imamo sreću, uzvratio je duhoviti Maderaš Boban Popović, Džibuti nema ambasadu u Beogradu, uz grohotan smeh svih prisutnih. Nisam postao Džibutanac, ali marginalac Toma Grobar je postao rezidencijalac jer i danas živi u rezidencijalnoj vili na Dedinju.

Nikada nisam bio u Džibutiju ali uveren sam da je život građana Srbije bar tri puta gori nego u toj afričkoj zemlji. Navikli smo se na primitivizam i silne kriminalne afere, na zlo i bedu. Nenormalno je postalo normalno. Rasulu koje je zahvatilo srpsko društvo nema kraja. Epsko zlo se ne pobeđuje na izborima. Zlo se ili trpi ili ruši vaninstitucionalnim putem.

Autor je urednik Sportsko – političke galaksije

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari